Ugostiteljski lokal “Kavalir” u centru Novog Čiča omiljeno je okupljalište starosjedioca. Zgradu je na samom početku 20. stoljeća izgradio Josip Čačić, povratnik u Čiče iz Amerike. Lokal se prije zvao “K veselom lovcu”, a kasnije i “Vaga”. Ukrasi na zidovima danas su stare crno-bijele fotografije iz povijesti Čiča. Nedavno je tako osvanula i uokvirena diploma Marijana Antolovića iz 1962. godine za osvojeno prvo mjesto na državnom natjecanju frizera u Ljubljani. Postoji dokumentacija i o sudjelovanju Antolovića na frizerskim manifestacijama u Parizu, Bologni, Bruxellesu, Milanu, Londonu…

No tko je Marijan Antolović, rođen 1936. godine? Krajem pedesetih godina minulog stoljeća iz Novog Čiča je preselio i otišao raditi u Zagreb. Elitni frizerski salon imao je u blizini račvanja Vlaške i Draškovićeve, nedaleko čuvenih Schlosserovih stuba, koje vode na Šalatu, a ispred Ribnjaka u Šoštarićevoj.

Marjan nikada nije ostavio i zaboravio Čiče i prijatelje. Nedaleko raskršća i u blizini trgovine Konzum uredio je u zelenilu vikend boravište i tu prije vječnog odlaska često boravio. Volio je Dinamo, onaj iz Zagreba, ali i ovaj turopoljski, iz Čiča. U Zagrebu je uz posao upoznao mnoge viđenije osobe, pa i dinamovce igrače, a obavezno je pratio i utakmice kad su Dubravko Hrkovac i Mario Paviša iz Novog Čiča igrali za mlađe selekcije plavih iz Maksimira. Pratio je i dinamovce iz Čiča, posebno generaciju koja je igrala nakon osnutka kluba 1948. godine. Bio je i sponzor kluba iz Čiča, najupečatljiviji 80-tih, u danima ponosa i slave, kad je igrala najbolja generacija u povijesti kluba, a gotovo svi igrači bili domaći dečki.

Potpisnik ovih redaka sjeća se jedne anegdote iz rane mladosti, iz 1960. godine. Marijan Antolović je iz Zagreba doveo jednog igrača iz Dinama (Blažić?) da pojača Dinamo Čiče na turniru u Turopolju. Na turnir su s momčadi otišla i dva klinca iz Čiča. Igralište u Turopolju je tada bilo posve ograđeno visokom ogradom od dasaka (DIP Turopolje) i igralište se izvana nije moglo vidjeti, osim kroz vrata širine metra. Dinamovci iz Čiča spomenute klince nisu pustili unutar ograde, već su ih poslali u šumarak iza zapadnog gola da čekaju loptu, koja će prije ili kasnije sigurno doletjeti. Klinci su dobili zadatak da lopta potom mora hitro završiti u “kampanjoli” (vojni auto) parkiranoj u blizini. E sad, sjećanja su navodno izblijedjela, pa nije baš sigurno je li lopta, tada dragocjeno blago, završila u Čiču ili nije… Sigurno je samo da je u Čiču završio nogometni trofej s turnira.

Nažalost, Marijan više nije među nama, a puno prerano mu je preminula i kćerka Marina (nije imala djece), koja je ranije od Marijana i preuzela posao. Živa je tek supruga, koja živi na Bukovcu sa zetom. Marijanova vikend parcela u Novom Čiču je ne tako davno prodana, srećom kupio ju je Nedjiljko Kajinić iz Čiča. Zaslugom “Neđe” smo i došli do vrijednih plaketa i diploma Marijana Antolovića i opet ga se prisjetili s velikim poštovanjem.

O Marijanu Antolović razgovarali smo i s 92-godišnjim Matom Grgarom, vjerojatno jednim od najstarijih starosjedioca Čiča, o kojem smo prije dvije godine pisali u Reporteru, kada je slavio 90. rođendan i 72. godišnjicu braka.

Marijan u vojnoj odori i otac Stjepan u bolnici

– Marijan je bio vjerojatno najbolji frizer za žene negdašnje države, ali poznat i širom Europe. Zanat je preuzeo od oca Stjepana, koji je također imao frizersku radnju u centru Čiča. Znali smo se mi muški okupljati u Stjepanovom salonu uz špricer ili gemišt od domaćeg vina, te razglabati o svemu i svačemu. Novca je tada bilo malo pa nismo imali za gostionice, kojih je u Čiču i tada bilo nekoliko – kazao je Mato Grgar.

Marijana Antolović pamtimo kao vrlo pedantnog i profinjenog gospodina s njegovanim brčićima u odijelu ili pažljivo biranoj trenirci. Netko je u “Kavaliru” u Čiču rekao da ga je Marijan likom i gestama podsjećao na Relju Bašića iz našeg legendarnog filma “Tko pjeva zlo, ne misli”. Na kraju, javno se zahvaljujemo obitelji Slave Zubek i kćeri Miri Klafurić koja danas živi u Lomnici, za ustupljene fotografije.