U gradu koji je hrvatskoj atletici dao jednog Dina Bošnjaka, već godinama nedodirljivog dugoprugaškog šampiona, u trenucima dok Dino i njegov tim sanjaju odlazak na Olimpijske igre u Tokio, istovremeno raste i odrasta i jedna potencijalno sjajna atletičarka. Sa sličnim željama i snovima, ali ne i iz istoga kluba.
Dino Bošnjak, naime, član je Atletskoga kluba Velika Gorica, a 18-godišnja Nina Vuković, naslovna junakinja ove naše priče, svoj put prema zvijezdama kroči kao članica Maraton kluba Velika Gorica.
– I ja sanjam nastup na olimpijskim igrama, zašto ne već u Tokiju?! Istina je da za takav podvig moram biti jako dobra u razdoblju pred nama, da moram jako, jako puno raditi, da se puno toga mora poklopiti, ali nije to nemoguće. Olimpijske igre vrhunac su za svaku sportašicu i sportaša, to bi bilo prekrasno – kaže Nina, koja je u posljednje vrijeme bila u medijima iz dva razloga.
Prvi je sportski, jer Nina je osvojila srebro na seniorskom prvenstvu Hrvatske na 800 metara, i to uz osobni rekord. A sve to samo dan nakon što se vratila s izbora za miss sporta! S kojeg se, usput rečeno, vratila s lentom za miss fotogeničnosti. Što je, naravno, drugi razlog zašto je Nina “okupirala” lokalne portale. Pa ćemo, naravno, krenuti s tim…
– E, to je bilo jako lijepo iskustvo! Nisam znala ništa o tome, nisam nikad razmišljala da bih se prijavila na neko takvo natjecanje, ali kad mi je čovjek iz organizacije izbora predložio da sudjelujem, rekla sam: ‘Zašto ne?!’ Vjerovala sam da će mi to biti jedno sasvim novo iskustvo, da ću upoznati puno ljudi iz cijele Hrvatske, a upravo tako je i bilo. I zato sam presretna što sam sve to doživjela – priča nam Nina.
Sve skupa izgledalo je prilično ozbiljno, djevojke su se na četiri dana povukle u svojevrsnu izolaciju i pripremale se za izbor.
– Da, četiri dana nisam bila doma, dobro mi je došlo da se malo maknem od svega – kroz smijeh govori Nina pa nastavlja svoju priču:
– Bile smo smještene u hotelu ‘Stara škola’ u Svetom Križu Začretje i stvarno smo uživale. Organizirali su nam brojne aktivnosti, od jahanja pa do vožnje quadova, gomilu događanja, a sve to bilo je na trenutke, koliko lijepo, toliko i prilično naporno. Dani su nam završavali u 23 sata, a cijeli dan si u štiklama, sređena… Iskreno, dobila sam i rane po nogama od toliko nošenja štikli.
Iako, nije baš Nina od onih sportašica koje su na štiklama samo na svadbama, daleko od toga.
– Ma kakvi, volim se ja srediti! Nisam tip za nošenje trenirke, za taj neki sportski stil. OK, kad je riječ o treninzima, kad sam doma, naravno da sam u trenirkama, ali volim se srediti kad god negdje idem. Uživam u tome, često nosim štikle i inače, ali ovoga puta je valjda ipak bilo malo previše – nasmijana je i dalje Nina, svjesna da će se na takve stvari morati početi navikavati, jer…
– Već sam dobila i neke manekenske ponude. Odmah nakon izbora ponudili su mi da nosim reviju na ‘Zlatnoj igli’, 20. rujna u Zagrebu, i to sam rado prihvatila. Sviđa mi se cijeli taj svijet, definitivno se vidim i u tome, a još se može nešto malo i zaraditi – logično razmišlja Nina Vuković.
Međutim, sport će i dalje biti u fokusu. Njezina atletska priča traje sedam godina, a počela je, kao i u većini goričkih trkačkih priča, na Turopoljskoj trci.
– Imala sam 11 godina kad me tata doslovno natjerao na Turopoljsku trku, da se odem nečime baviti. I četiri godine mlađa sestra Ema išla je sa mnom, naravno da je htjela pratiti seku, i nakon toga je krenulo. Ja sam osvojila peto mjesto, tata me odveo u klub i počela sam trenirati. Sestra Ema također, i ona je i dalje aktivna, jako je talentirana, ali nekako mi se čini da je njoj škola ipak puno važnija od trčanja. Još je u osnovnoj školi, drukčije je to… – priča Nina.
Ona je srednjoškolka, od jeseni će biti maturantica velikogoričke Ekonomske škole, u kojoj jako dobro znaju da je njihova učenica na pragu vrhunske sportske karijere.
– Ponekad stvarno nije lako sve to usklađivati, pogotovo u posljednje vrijeme, kad se u sve uplela i autoškola. Znala sam trčati iz škole, u autoškolu, pa na trening… Dobro je u svemu tome što su mi treninzi navečer, pa se nekako uspijem poloviti. Kad sam u popodnevnom turnusu, redovito u školu idem s dvije torbe, na jednom ramenu sportska, na drugom školska. Ali naviknuta sam već, čak su mi i profesori omogućili da torbu za trening spremim kod njih… I inače mi svi iz škole jako puno izlaze u susret, moram zahvaliti svima, bez toga ne bih mogla funkcionirati na ovakav način – svjesna je Nina.
Uživa u pobjedama na tartanu, u osvajanju medalja, ali naravno da u svemu tome ima i teških trenutaka, razočaranja i prepreka.
– Ima, naravno, svaki sportaš mora na to biti spreman, ali meni je zapravo u tim trenucima najviše žao što sam razočarala roditelje i trenera. Naravno da i sama žalim, da imam svoje želje i ciljeve, ali uvijek mislim na roditelje. Mama Tatjana i tata Damir velika su mi podrška, uvijek su uz mene, bili su tu i kad me u počecima trebalo ‘pogurati’, uvjeriti jednu djevojčicu da se isplati ostati u atletici, i zato mi je uvijek teško kad ne ispunim njihova očekivanja – otvoreno govori Nina.
Srećom po njih, ali i po nju samu, Nina očekivanja najčešće ispunjava. Bilo u svojoj stazi, u utrci na njoj omiljenih 800 metara, bilo na modnoj pisti. U lipnju je navršila 18 godina, cijeli život je pred njom, kao i mnoge pobjede, jer na oba polja zasad – rastura. Neka tako i ostane, pa da gledamo, recimo, dvoje naših atletičara u Tokiju…