Evica Šajgo, jedinica je svojih roditelja, nakon 44 godine rada u školi, zatvara to poglavlje svojeg života i odlazi u zasluženu mirovinu. Bila je to prilika da se zajedno s njom prisjetimo njenog životnog i profesionalnog puta.

“Krenulo je to negdje u osmom razredu osnovne škole, imala sam odličnu učiteljicu Mirjanu Hrenković, i iz ljubavi prema njoj sam odlučila upisati pedagošku gimnaziju. Moj tata je protestirao na moj odabir, obzirom da sam voljela kod kuće rastavljati i popravljati, smatrao je to promašajem. Nisam se dala, a on mjesec dana nije razgovarao sa mnom. Nakon gimnazije upisala sam pedagošku akademiju, i opet je bila ista priča, treba li to meni, imamo kuću, pa možemo otvoriti servis, pa da tu radim, tko zna gdje ćeš i kad dobiti posao. Jedino je mama bila potpora koja je sve to premostila. Kad sam diplomirala bio je ponosan, čak me iznenadio dolaskom na fakultet onaj dan kad sam branila diplomski. I pomirio se time da ću biti učiteljica.”  – prisjeća se Šajgo.

foto: Privatni album

Kao dijete je, kaže, bila poslušno-neposlušna, a kad ju je nešto zanimalo, ako nije išlo legalno, išlo je ilegalno. Rado se prisjeća svog djetinjstva jer, bilo je to neko drugo vrijeme u odnosu na danas kada je djeci sve dostupno, i s malo čim su zadovoljni.

“ Kao djeca sami smo izmišljali igrice, bili zaokupljeni s tim što smisliti pa se time zabavljati. Sjećam se da sam kao dijete u vrijeme postavljanja kanalizacije u Trnskom, kad su stigle velike betonske cijevi za koje su roditelji strogo zabranili da ne smijemo tamo, također bila vrlo znatiželjna. Naravno trebalo je probati provući se, hodati po njima, u jednom trenu mi se noga poskliznula i ozlijedila sam se, ali nisam htjela priznati ni da mi nokte čupaju, iako tata je bio uporan i rekla sam istinu, a uspomenu na taj pad imam i danas.”

Jedan bicikl tada je vozilo je njih desetero. U školu su išli u Remetinec, imali  puno do nje, pa su na tom biciklu vozili torbe, i bio je to za njih čisti gušt.

foto: Privatni album

A zašto je tata mislio da će prije uspjeti kao serviser, nego kao učiteljica?  “Kad se pojavio prvi televizor, jedini smo ga imali, otvorili bismo prozor, skupilo bi se cijelo susjedstvo, postavili bi stolce i gledao bi se program. A onda se televizor znao pokvariti, pa bih ja prčkala po njemu i iz nekog razloga bi proradio. Voljela sam i mami rastaviti šivaću mašinu, čistila je, podmazala, voljela sam sastavljati i rastavljati, sve lutke su mi bile bez ruku i nogu. “

Ali ne samo da nije išlo prema tatinom, nije išlo ni po Evičinom planu.

“Nakon srednje škole predala sam papire na engleski, no tu se umiješao moj profesor iz engleskog iz srednje, koji je smatrao da ja trebam ići u drugom smjeru. Uzeo je moje papire s engleskog i prenio ih na fiziku i tehnički. Sjećam se kad sam pogledala bilo nas je 28 upisanih, a skoro pola su bile cure, no bili smo kompaktna grupa s muškim kolegama oni su nama odradili strojarski dio, a mi smo njima pisale što je trebalo.” – govori Šajgo.

Nakon fakulteta krenulo je pisanje molbi za posao davne 1976. godine. Ondašnja Goričanka, u to vrijeme Turopljac, trebali su referenta za kadrove, pa se time odlučila baviti dok se ne ukaže druga prilika. Često je bila na Zavodu za zapošljavanje jer joj je takav bio posao, i jedna od djelatnica dala je informaciju kako je u školi u Šćitarjevu raspisan natječaj, te da krene u svoju struku. Kako kaže, bilo ju je strah da neće biti primljena, ali predala je zamolbu. Dobila je posao i počela raditi tamo u školi, a to ju je ujedno natjeralo da položi vozački.

“Imala sam 23 godine kad sam počela, bilo mi je prekrasno. Dan danas kad se sjetim Šćitarjeva, prekrasnih pet godina, mala škola, malo nas je bilo, stara škola, na katu kad smo hodali bili smo pažljivi da ne propadnemo dolje, peć na drva…Predivna djeca, roditelji, mali razredi. Tada sam predavala fiziku, tehnički i tjelesni.”

foto: Privatni album

Nakon pet godina u ovoj maloj školi, uslijedila je promjena. “Šćitarjevo je bila područna škola današnje Osnovne škole Eugena Kumičića, i kolega koji je ovdje radio je iz Mičevca i pitao je bi li se mi mogli zamijeniti. Meni je to odgovaralo jer sam u to vrijeme živjela u Zagrebu, a bio je izazov okušati se raditi u gradskoj školi.”  – kaže Šajgo.

Ističe kako je nekada bilo lakše raditi, sam predmet¸tehnička kultura, doživio je neke promjene u odnosu na prošlost koje baš nisu dobre. Puno je teorije koja bi se mogla daleko bolje odraditi kroz praktičan rad, smatra. Također, pojašnjava kako je velika razlika i među djecom, od samog interesa, nekako i to njihovo druženje, pomaganje jedan drugom, želja da sami nešto naprave je drugačija.

Od samog početka želim postaviti jedno, nekima će se činiti banalno pitanje. Eva ili Evica?

“Moj profesor u srednjoj školi mi je rekao: ”Slušaj Evica je deminutiv, a ti to više nisi. Ti si Eva.” I od tada, pa čak ni u Kumičiću nikome nisam bila Evica. Moram priznati da mi je Eva draže jer se tako zvala moja baka po kojoj sam i dobila ime.”

foto: Privatni album

44 godine je provela u školi,  svaka generacija je bila posebna, drugačija.

“Uvijek pamtim razrede, ostaje mi u sjećanju kad smo se dijelili kad je otvorena škola u Velikoj Mlaki, to je bila posebna generacija. Uvijek sam dobivala “teške” razrede, ali ta djeca me i dan danas pozdravljaju, javljaju se. Imala sam učenika s kojim je dan počinjao i završavao. Rekao mi je kad smo se sreli  “ja sam onaj koji vam je pio krv na slamku”, i baš je bilo tako, ali kad me danas sretne nema šanse da mi neće pomoći nositi vrećice i zahvaliti što danas ima svoj zanat. I tad sam baš ponosna.”

Dobitnica je nagrade za životno djelo „Rudolf Perešin“ koju dodjeljuje Zajednica tehničke kulture Zagrebačke županije a godišnju nagradu je dobila i njena kolegica Katarina Grgić Noršić koja joj je nekad bila učenica što samo govori koliko kvalitetno je Šajgo prenosila znanje na svoje učenike.

Nagrada joj puno znači jer iza te nagrade stoji Udruga Društva pedagoga tehničke kulture i informatike Velika Gorica koja ju je predložila, gradska zajednica koja daje potporu, sretna je jer su je prepoznali i preporučili.

“Šćitarjeva se rado sjećam, najviše djece, sad kad sam dobila ovu nagradu, nazvao me jedan učenik koji već ima svoju djecu, iz prve generacije, rekao mi je “raska, još uvijek vas nisam zaboravio, moram vam čestitati na nagradi”, to me stvarno razveselio jer iako je to bila prva generacija ima još onih koji vas se sjećaju.”

Kako kaže u obrazovanju nijedan dan nije isti, nema pelcera, svaki put ista taktika drugačije pali. Svake godine sudjelovala je s učenicima na raznim natjecanjima, a ostvarivali su zapažene rezultate i na razini županije, ali i države.

Pitam zašto je strah i trepet djeci. “To sam čula, ali nikoga nisam vrijeđala, udarila, no činjenica je da ne odstupam od zadanog. Sjednite, izvadite stvari, idemo odraditi, nema priče. Držim se i tu ne odstupam, ne zanimaju me izgovori.” – kaže Šajgo.

Odlazi u mirovinu nakon 44 godine u obrazovanju. Kako kaže, polako je izgubila ideje, i očito je da je vrijeme da ode. Djeca vole mlade ljude, srce hoće, ali vam priroda ne da dalje.

“Ne mislim stati, imam unuke, među njima đaka prvaka, u gradskoj zajednici i dalje mislim gurati tehničku kulturu, možda samo iz druge perspektive. Društvo ima svoj prostor, imamo strojeve i cilj je okupiti djecu, nadam se samo da će korona popustiti.”

U svom životu ne bi ništa mijenjala, odabrala bi isto zanimanje i istu komponentu u predmetu. Možda bi se, kako kaže, manje brinula oko nekih drugih stvari.

“Toplo mi je oko srca kad sretnete nekad pačiće peti razred, a danas su to odrasli ljudi, ili kad ih sretnete u školi i kažu vam da su došli upisti svoje dijete u prvi razred. Veseli kad se sjete, kad dođu pozdraviti. Tek ih kasnije istinski upoznate.”

Na kraju možemo samo zahvaliti na svim godinama rada s djecom, i poželjeti ugodne umirovljeničke dane, profesorici koja je doista živjela svoj poziv.