U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.

Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.

Složiti cjelovitu i potpunu priču o Zlatku Bogdanu, kako mu je bilo puno ime i prezime, praktički je nemoguće. U pripremi ovog teksta, zamišljenog kao pitoreskna balada s posvetom, razgovarali smo s više ljudi iz njegova okruženja, pokušali dobiti što više informacija, no rijetki su oni koji znaju dovoljno. I nije to ni neobično, jer Čamaza nije bio jedan od onih koji će “udaviti” pričom o svome životu, koji će se upuštati u bilo kakve priče koje ne spadaju u ono što je najviše volio. U zajebanciju. I samo su rijetki znali puno o njegovim mukama, problemima, poteškoćama…

A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.

Kišni dan i brat u drvenim tačkama

Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.

Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.

– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.

Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.

Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.

Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…

Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.

– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’

I doista, nije bilo razloga za brigu.

– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!

Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…

Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.

Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.

S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.

I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.

Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…

To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.

Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.

– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.

Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.

Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva

Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.

Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.

Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…

Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.

Počivaj u miru, nemirni čovječe.