U Galeriji Galženica se, poslije dužeg vremena, otvara zanimljiva izložba. Riječ je o predstavljanju grafika, pjesama i fotografija pod nazivom Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova. Potka izložbe su Trumbetaševi crteži iz šest grafičkih mapa i pjesme o gastarbajterima, „radnicima na privremenom radu u inozemstvu“, kako se to eufemistički nazivalo šezdesetih i sedamdesetih godina kada je krenuo val pečalbara trbuhom za kruhom iz nekadašnje Jugoslavije u inozemstvo, mahom u tadašnju (Zapadnu) SR Njemačku. U Galeriji je predstavljen izbor od 41. grafike te intrigantan dokumentarni film „Gastarbeiter“ slavnog Bogdana Žižića iz 1977. godine.

Uz ciklus „Dragi Vincent“ , koji je rezultat Trumbetaševe nesputane imaginacije, „Gastarbeiteri“ su sigurno najživotnije i najiskrenije umjetnikovo viđenje teškog socijalnog položaja i rada malih marginaliziranih ljudi razapetih između „privremenog“ boravka u inozemstvu i žudnje za domom i obitelji. Trumbetaš je tim ciklusom postao ne samo etablirani umjetnik u Hrvatskoj, iako ne odviše (politički) podoban, nego i međunarodno priznat. Dio njegovih minucioznih zapažanja života, rada i svakodnevice ekonomskih emigranata, Velikogoričani mogu razgledati u Galeriji Galženica do 29. listopada 2021. godine. Autorice izložbe su Valentina Radoš, kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja i Antonia Vodanović, voditeljica Galerije Galženica. Riječ je o dvije mlade entuzijastkinje koje su udružile snage i povezale dvije temeljne velikogoričke kulturne institucije kroz kvalitetnu izložbu kakvu Galženica već dugo nije vidjela. Galerija, nekad izuzetnog statusa u Zagrebu i Hrvatskoj, za bivšeg voditelja, svedena je na jad i bijedu, o čemu je još prije sedam – osam godina u Glasniku Turopolja polemično pisao Zvonko Radiković. Vrijeme je pokazalo da je „odnarođivanje“ Galerije Galženica od Velike Gorice i Turopolja te koncepcija prezentiranja, mahom od publike neprihvaćenih multimedijskih uradaka suvremene umjetnosti, potpuni promašaj. Bivši voditelj, (politički) zaštićen kao lički medvjed, potpuno je uništio ugled Galženice u koju više nisu ulazili ni slučajni prolaznici koji su se sklonili od iznenadnog pljuska. Bivši voditelj je rastjerao vjernu velikogoričku i zagrebačku publiku i galeriju pretvorio u nešto što Gradu ne treba, ali ne smijemo ukinuti. Srećom, bivši voditelj je, shvativši da je postao neshvaćeni umjetnik, čitaj grozomorni uhljeb, sam otišao i na taj način učinio uslugu Pučkom otvorenom učilištu i velikogoričkoj kulturi. Izložba Dragutina Trumbetaša je, zapravo, novi (feniks) početak revitalizacije Galerije Galženice što je intencija agilne ravnateljice POU Anite Pišković. Njezin izbor nove voditeljice, mlade i ambiciozne Antonie Vodanović, sigurno je korak u smjeru povratka značaja Galerije Galženica u velikogoričkoj i hrvatskoj kulturi. A kakav je ugled imala Galženica, kojeg je mukotrpno, ali uporno i spretno stvarao prvi voditelj Radovan Vuković, govori novinska polemika iz osamdesetih godina kada je Galženicu, a usput i Veliku Goricu, omalovažavao i ismijavao hrvatski novinarski bard Denis Kuljiš u tadašnjem kultnom magazinu Start. Kritika je, zapravo, bila izljev jala i ljubomore zakrečene zagrebačke elite koju je zasmetala nova i drugačija, inovativna i medijski prodorna galerija iz „spavaonice Zagreba“ i tamo nekakvog seljačkog Turopolja.

U novinarskim krugovima osamdesetih govorilo se da je bolje da te ugrize poskok nego Denis Kuljiš (ugriz poskoka možda preživiš) koji je u kritici i razmetanju svojim znanjem i intelektom, sve do prerane smrti, bio zaista izuzetna pojava u hrvatskom novinarstvu i kulturi. U polemici, u kojoj je imao malo izgleda, Radovan Vuković (kasnije ravnatelj Umjetničkog paviljona u Zagreb) obranio je i koncepciju i značaj Galerije Galženica koja je Velikogoričanima, od osamdesetih godina predstavljala najznačajnije hrvatske umjetnike. Arhitektonski jednostavna, a zanimljiva, dovoljno mala i kompaktna da se ne pogubite u prostoru, a dovoljno velika da se umjetnički i prezentacijski možete razmahati, Galženica je desetljećima predstavljala radove hrvatske likovne kreme. Poznajem Velikogoričane koji su sačuvali kataloge svih izložbi u Galeriji Galženica od otvaranja u Domu kulture, pa idućih trideset godina.

Nadajmo se da je izložba Dragutina Trumbetaša povratak Galerije Galženice na staze stare slave. Preporuka: obavezno pogledati.

Tekst: Aleksandar Božić

Foto: Lovro Božić