Na terasi Garden Hill hotela u Velikoj Gorici 1. srpnja promovirana je monografija Kućna zadruga Stuparić kojoj je nakladnik Magna Silva j.d.o.o. u suradnji s Etno udrugom Turopoljska Posavina. Monografiju su predstavili dr. sc. Hrvoje Petrić, povijesničar i profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Martina Glasnović, profesorica geografije, Višnja Huzjak, etnolog i umirovljena ravnateljica Muzeja Turopolja i Aleksandar Božić, jedan od autora monografije.

Vrlo ugodan prostor prezentacije prigodno su ručnim radovima i predmetima iz Zavičajnog muzeja Posavine ukrasili članovi Etno udruge Turopoljska Posavina. Promociju su uveličali članovi KUD-a Veleševec iz Veleševca koji su bili u izvornim posavskim narodnim nošnjama.

Glavni tekst monografije je rukopis Mate Stuparića, kojeg je napisao 1936. godine, kada je imao 65 godina. U tekstu je Mato zapisao svoja sjećanja o životu i radu u svojoj obiteljskoj zadruzi Stuparić iz Drnka. Mato, rođen 1871. i njegov 8 godina mađi  brat Stjepan jedni su od posljednjih Stuparića rođenih u zadruzi prije razdiobe. U svojim sjećanjima Mato na idiličan način opisuje život i rad zadrugara, međusobne odnose u zadruzi i obilježavanje vjerskih blagdana. Donosi nam svjedočanstva o poštivanju tradicije i običaja kojih se u Posavini danas ne sjećaju ni oni najstariji. Svoja sjećanja Mato je podijelio u pet poglavlja.

Autor Aleksandar Božić u uvodnom govoru pojasnio je tijek istraživanja povijesti obitelji Stuparić, a posebno se osvrnuo na Matin završni dio teksta koji je napisan prije više od 80 godina i izuzetno je  aktualan i danas. Božić u uvodu Monografije piše:  „Mato uočava da se njegov, tako drag svijet, mijenja i raspada, da se usvajaju tuđi običaji i način života. Nije ogorčen, ali ipak upozorava na temelje identiteta hrvatskog naroda i domovine. Svjestan je da su stare navade zauvijek izgubljene, ali apelira na očuvanje tradicionalnih i vječnih vrednota“, ističe Božić

Dr. sc. Hrvoje Petrić nije skrivao oduševljenje što je objelodanjen zapis čovjeka koji je rođen u obiteljskoj zadruzi. „I sam potječem iz obitelji koji je bila organizirana kao kućna zadruga. One nestaju u drugoj polovini 19. stoljeća kada društvo postaje tržišno orijentirano. U ovoj monografiji  mi je posebno zanimljiv dio u kojem je Mato zapisao uređenje i djelovanje kućne zadruge. Njihova organizacija je početak demokratskog uređenje društva. Rukovodeća tijela Zadruge birala su se svake godine 31. prosinca. Odluke su se donosile glasovanjem, a Zadruga je imala i kućno vijeće. Zanimljiv je i opis podjele posla, gdje možemo zaključiti da je obiteljska zadruga imala i elemente poduzeća. U obiteljskoj zadruzi se posebna pažnja pridavala moralnim vrednotama i etici. Mene osobno fascinira i činjenica da je obitelj imala mlinove. Slobodno možemo reći da su koristili obnovljive izvore energije, čemu i danas težimo te da je njihova proizvodnja bila potpuno ekološka. Ovo je sjajan tekst i nije slučajno da je pisan tridesetih godina prošlog stoljeća. Upravo tada jača pokret Seljačke sloge koji je bio kulturna i prosvjetna organizacija, a ne samo dio političke stranke. Posljednje Matino poglavlje – Naše staro poštenje piše o onome što bi nam i danas dobro došlo u našemu društvu“, zaključio je dr. sc. Petrić.

Martina Glasnović istaknula je da Mato Stuparić u svom tekstu donosi zasade HSS-a „upravo onakve kakvima su ih postavili njegovi osnivači braća Radić. Iz tog razloga HSS je podržao višegodišnje istraživanje koje je prethodilo objavljivanju ove monografije. Upravo onako kako je Antun Radić poticao znanost i istraživanja mnogih djelatnosti poput učitelji ili pak veterinara. Ono o čemu piše Mato Stuparić je zajedništvo, a upravo ono nedostaje u današnjem društvu. Zahvaljujući autorima i Etno udruzi Turopoljska Posavina sačuvan je vrijedan tekst Mate Stuparića te puno starina koje su naše narodno blago i temelj identiteta“, rekla je Glasnović.

Etnolog Višnja Huzjak razriješila je enigmu i potvrdila da je rukopis Mate Stuparića, kojeg je ustupila za objavljivanje, dobila od prof. dr. Milovana Gavazzija, etnologa svjetskog glasa.

U monografiji prof. Huzjak piše o velikogoričkim zadrugama poput Dehinove, Pendelinove, Klafurićeve ili Galekovićeve. „Posljednja se održala zadruga Markuz iz Roženice, sve do 1972. godine“, istaknula je prof Huzjak.

O etnološkom istraživanju iz 1972. godine u monografiji piše Barica Sakoman Božić. Istraživanje je proveo Etnološki odjel Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Hrvatski restauratorski zavod. U timu istraživača  sudjelovala je i Višnja Huzjak, tada direktorica Muzeja Turopolja.

Aleksandar Božić sažeo je životni moto Mate Stuparića koji bi se mogao svesti na domoljublje, obitelj, zajedništvo te vjeru u Boga i seljačku slogu.

Monografija je ilustrirana obiteljskim fotografijama i dokumentima Matinih nasljednika. Neprocjenjiv doprinos dala je Miro Tomšić, rođena Koricki, unuka Matina brata Stjepana koja je istraživačima otkrila međusobne obiteljske odnose i sudbine poslije Drugog svjetskog rata te ustupila brojne fotografije i dokumente. Matin unuk Ivan Stuparić izradio je „stališnik duša“, odnosno rodoslovlje Stuparića. „Stališnik duša“ i diobne odluke o podjeli imovine zadruge ustupila je Matina paunuka Jadranka. Veliki doprinos kvaliteti knjige dali su Romeo Stuparić, Nada Piškor, Nadica Puceković Tajana Torić i Stjepan Stuparić.