Naslov nove knjige Bekima Sejranovića osnovnim je dijelom točan. Ovdje je riječ o autobiografskim zapisima “jednog nomada”, samoga pisca, od rodnog Brčkog, preko Bosanske Gradiške, Rijeke, Osla, Ljubljane do Zagreba.

Nesuđeni pomorac, “magistar južnoslavenske književnosti” (r. 1972) prometnuo se u pisca ceste, koji je dijelom u dnevničkom obliku, a više u obliku memoarskih zapisa prorešetao svoj osobni i književnički život. U jednim koricama skupio je sve svoje ljubavi.

“Dnevnik jednog nomada” jest životna topografija pisca Sejranovića, autora niza knjiga, priča i romana, među kojima je i “Tvoj sin Huckleberry Finn”. “Dnevnik” je priča o lutalici koji je krenuo na put usred ovdašnjih ratova, 1993., i od tada ostao “u prolazu”, ma gdje bio. Pisac se razotkriva, otvoreno govoreći o večerima pijanstva i droge, ali, opet, tek posredno spominje da je u Melbourneu bio u posjetu ocu. Da li to znači da je odrastao s majkom i djedom, dok je otac živio u Australiji? O tome izravno ne govori.

Kako je u Oslu radio kao prevodilac za zemlje bivše Jugoslavije, za razne institucije, tako je u “Dnevnik” unio i niz zanimljivosti. Doznaje se, tako, da se “jedan Hrvat” upisao u povijest “najsretnije” zemlje na svijetu, Norveške, zato što je švercao 36.000 litara alkohola: “U novinama je sljedećeg dana pisalo da je to najveća zaplijenjena količina alkohola u norveškoj povijesti.” Sejranović ne bi bio pisac koji jest kad ne bi objasnio da je švercer, inače iz Varaždina, našao posao šofera preko Plavog oglasnika, te da je bio pečalbar za 300 eura tjedno.

Ali, na stranu vijesti o piščevim povremenim poslovima, koji su mu itekako pomogli. Pretežno je riječ, ipak, o njegovim ljubavima, o sklonostima u literaturi i muzici (Azrina pjesma “Proljeće je trinaestog u decembru”), o ljudima koji mu dolaze (pisac Faruk Šehić) ili o onim drugima koje sam posjećuje. “Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati”, napominje i dodaje: “Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji”.

Za razliku od jednog “prijatelja Bosanca” Sejranović se nije “uspio transformirati u prosječna Norvežanina”. “Opijam se, mislim na svoje kćerke, ovu u Oslu i onu u Ljubljani, na njihovu budućnost i svoju prošlost, na svoje pionirske dane koje su mi ubili, zakopali i još proglasili ostacima ‘mračnjaštva komunističke diktature’”, objašnjava dajući ovom prikazivaču doživljaj preokreta 90-ih za generaciju rođenu 70-ih.

S druge strane, kad opisuje putovanje vlakom u Sarajevo 2014. bilježi: “Čitava kompozicija sastojala se od tri vagona. Na jednom piše ‘Hrvatske željeznice’, na drugom, ćirilicom, ‘Željeznice Republike Srpske’, na trećem ‘Željeznice Federacije BiH’. Stari vagoni još iz doba socrealizma”, ali, eto, novi natpisi. Drugim riječima, mimo prošlosti Sejranović sjajno bilježi i aktualnosti za neke buduće čitaoce. I to je dvojaka narav njegova “Dnevnika”.

Ovaj pisac voli druge pisce. Na primjer “Emigrante” W. G. Sebalda: “Snažna, iako beskrajno melankolična i tužna literatura. Baš onakva kakvu volim”. Jednako čita Bernharda, Vonneguta i “Alana Forda”. Tu su Aleš Čar, Orhan Pamuk i mnogi drugi - Arsenijević, Faulkner, Ferić, Hemon, Jergović - ali poziva se jedino na Danila Kiša: “koji kaže da je jedini piščev zadatak da piše istinito”. Posebno pak mjesto u njegovu srcu ima Kamov i “Isušena kaljuža”: utjelovljuje Sejranovićeve riječke godine i intelektualnu mladost. Kad se prisjeća kako ga je Bojan Krivokapić predstavio na promociji, u Novom Sadu, kao postjugoslavenskog pisca, dodaje: “što je sasvim legitimno i, što je najvažnije, točno i za mene i za njega”. A za one koji misle da je Norveška idealna zemlja, barem u izdavaštvu, donosi drugačiju sliku. Na jedan autorov roman “izašla su tek dva članka i to nisu bile neke ozbiljne kritike, a i to sam ja peglao ljude, urednike i izdavače”. Do koje je mjere Sejranović “rođeni pripovjedač” najbolje pokazuje završetak “Dnevnika”. Jednostavno, nije izdržao već je u vidu sjećanja donio moguće početke dviju priča: jedne o Armadi, ili navijačima Rijeke, i druge o ljubavi na početku rata.

Hoće li što od njih biti, ili neće, odlučuje jedino pisac. Danas živi u drvenoj kućici u Turopolju, u Velikoj Mlaki, koja je udaljena samo 50-ak metara od “crkve svete Barbare i sto metara od ploče na kojoj piše ‘Zagreb’”.