Brojke su to koje izazivaju jezu. Više od 500 protupješadijskih mina pronašli su i otkrili pirotehničari za samo 13 dana rada na području Kotar šume, šumskog predjela između Siska i Petrinje. Do kraja ove faze razminiranja Kotar šume, što će biti gotovo do kraja rujna, očekuje se da će pirotehničari pronaći oko 1700 mina, točno koliko je lani otkriveno i uništeno tijekom razminiranja u cijeloj Hrvatskoj. Kotar šuma, ta lijepa, gusta, uglavnom ravničarska šuma kestena, topole, hrasta i graba, pitomog izgleda, smještena između Siska i Petrinje, odnosno u četverokutu koji omeđuju ceste Sisak - Petrinja, Sisak - Komarevo, Komarevo - Madžari - Blinja i Petrinja - Blinja, okružena državnim i županijskom prometnicama, između dva najveća grada u Sisačko-moslavačkoj županiji, na pedesetak kilometara od Zagreba, zapravo je najopasnije i minama najzagađenije područje u cijeloj državi.

Nigdje na tako malo prostora nema toliko mina, nigdje nije u minskim poljima, na tako malom prostoru, stradalo tako mnogo ljudi. Od 1991. godine do danas u tom je polju smrti bilo 49 minskih incidenata u kojima je smrtno poginulo 19 ljudi, 20 je zadobilo teške tjelesne ozljede, a 10 lakše tjelesne ozljede. Od 1. srpnja 1996. godine do danas 27 osoba je stradalo u Kotar šumi od mina, od čega je 12 mrtvih, osam s teškim i sedam s lakšim tjelesnim ozljedama. Iz samo jedne ulice u naselju Mošćenica, koje se u cijelosti proteže uz Kotar šumu, u Ulici kralja Tomislava, 12 je ljudi smrtno stradalo. Tu ulicu kolokvijalno zovu mošćenička cesta smrti, a Kotar šumu slijedom toga - mošćenička polja smrti.

Više mrtvih u miru, nego u ratu

- Gotovo više je mojih sumještana poginulo u miru, od mina u blizini svojih kuća, nego tijekom četiri godine rata. A Mošćenica je bila prva crta obrane, ovdje su borbe i granatiranje bili gotovo svakodnevno - ističe petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, rođeni Mošćeničanin. On se pita, baš kao i brojni stanovnici naselja uz Kotar šumu, kojim se to kriterijima rukovode odgovorni u državi kada određuju koliko će se novca osigurati za razminiranje, koje će područje biti prioritet kod razminiranja. Je li to blizina naselja, prometnica, broj minskih incidenata i žrtava? Ako jest, kako to da Kotar šuma već odavno nije razminirana, jer od sjedišta Hrvatskog centra za razminiranje od Kotar šume oko dva je kilometra, mine su ovdje ljudima donedavno bile naprosto oko kuća, toliki je broj poginulih i ranjenih.

- Meni se čini da je važniji kriterij bio politički utjecaj i lobiranje, nego opasnost od stradanja ljudi, a Sisak i Petrinja očito nisu imali nikoga dovoljno jakog da se izbore da se očiste minska polja koja se praktički protežu uz rubne dijelove tih gradova. Ja se slažem da se cijela Hrvatska mora razminirati, da akcija mora teći ravnomjerno i sinkronizirano, ali kako to da pusta polja imaju prednost pred minama zagađenim, a gusto naseljenim krajevima tik uz državne ceste, među naseljima, tako blizu ljudima. Mi minska polja vidimo iz Petrinje i Siska, moji Mošćeničani živjeli su donedavno u minskim poljima, a sada na njihovu rubu. Spomenik žrtvama stradalima od mina podignut u Mošćenici tako je istodobno i svojevrsni podsjetnik na državnu nebrigu. Ljudi, zaboga, ovdje se 23 godina od rata ginulo od mina posijanih desetak metara od vrtova i kuća, ovdje se još uvijek ne nazire kraj toga zla. Mi u Mošćenici, ma kako to grubo zvučalo, vidjeli smo na djelu koliko vrijedi političarima u Zagrebu ljudski život ovdje na rubu Banovine. Nažalost, jako malo. A odavde se vidi Sljeme - oštar je petrinjski gradonačelnik i saborski zastupnik Dumbović.

I dok s ravnateljem HCR-a Zdravkom Modrušanom, tijekom vožnje od Siska, preko Novog Sela, Komareva i Klobučaka, mjesta nedaleko od Siska, prema srcu Kotar šume, raspravljamo o crnoj statistici minskih nesreća na području Kotar šume i razlozima zbog kojih je Kotar šuma tek sada na redu i još uvijek treba od mina očistiti još više od 10 četvornih kilometara minskih polja u Kotar šumi, njegov mobitel ne prestaje pijukati. - To je nova mobilna aplikacija koju tek isprobavamo i nije u funkciji osim na mojem mobitelu, a pokazuje udaljenost od najbližeg minskog polja. Mine su vrlo blizu, svuda od nas - kaže nam Modrušan dok se vozimo prašnjavom cestom uz trasu Jadranskog naftovoda. - JANAF je platio razminiranje trase naftovoda, 25 metara sa svake strane naftovoda sigurno je i bez mina.

Dalje od toga, lijevo i desno mine su na svakom koraku. I HEP je platio čišćenje od mina prostora na trasama dalekovoda koji ovuda prolaze, nadam se da ćemo uskoro od mina očistiti i preostalih deset četvornih kilometara Kotar šume, kako bi ovim napaćenim ljudima Mošćenice, Novog Sela, Novog Pračna, Komareva, Klobučaka, Madžara, Slovinaca te drugih sisačkih i petrinjskih prigradskih naselja oko Kotar šume napokon završio i rat i ratna opasnost - kaže Modrušan. Pojašnjava kako se kod određivanja prioriteta razminiranja mora voditi računa o raspoloživom novcu, ali i da se Hrvatska ravnomjerno razminirava.

Primarni cilj je da se minska polja odmaknu od naselja, vrtova, cesta, da se očiste poljoprivredne površine, stave u funkciju gospodarski resursi. Šume su nažalost ostale na kraju. Iako Hrvatske šume ulažu velik novac u razminiranje, još će potrajati dok ne dostignemo cilj ‘Hrvatska bez mina’ - kaže Modrušan. - Razlog odabira Kotar šume, kao područja koje će se razminirati darovnicom Švicarske Konfederacije, dobro je poznat lokalnom stanovništvu te protuminskoj zajednici, a to je velik broj minskih incidenata te velika minska zagađenost. Zadovoljstvo je znati da se minski sumnjivo područje Kotar šume smanjuje, a da se minska opasnost odmiče od naselja i lokalnog stanovništva - ističe ravnatelj Modrušan.

Nema karti i zapisnika

Prije susreta sa šefom HCR-a Modrušanom, koji je sisački i petrinjski kraj prošao tijekom rata kao policijski specijalac bezbroj puta, našli smo se našim “domaćinima” za temu najnovijeg projekta čišćenja Kotar šume od mina, Tomislavom Rovišćancem, nadzornikom za kontrolu kvalitete Hrvatskog centra za razminiranje, i Predragom Kušićem, voditeljem radova na razminiranju u Kotar šumi, iz tvrtke Tornado Razminiranje iz Lepoglave. Mjesto sastanka je kafić Kolonija na izlasku iz Mošćenice u smjeru Petrinje. - Lako ćete nas naći, to je naše zborno mjesto, tu uvijek ima pirotehničara u zelenim odorama, vozila HCR-a i tvrtki za razminiranje. Odavde krećemo na posao, na našu frontu u ratu s minama, u Kotar šumu, nekih 800 metara od ovog mjesta - pojašnjava nam Rovišćanec.

Ovaj 40-godišnjak iz Kloštar Ivanića već je 20 godina u poslovima razminiranja, najprije u specijalnoj policiji, a potom u HCR-u. Slaže se s našom tvrdnjom da je minsko polje Kotar šuma najopasnije minsko polje u državi. - Našli smo i uništili u samo 13 dana razminiranja 500 protupješadijskih mina, nešto neeksplodiranih ubojitih sredstava i četiri protuoklopne mine. Među protupješadijskim najviše je mina s oznakom PMA2, a našli smo i devet najubojitijih, zloglasnih mina PROM1 - kaže Rovišćanec. Pojašnjava kako dodatnu opasnost predstavlja činjenica da nema karti i zapisnika neprijateljskih snaga o postavljanju minskih polja. - Mine su postavljene gusto, bez pravila, nema zapisnika, a s obzirom na to da je u blizini bila tadašnja kasarna JNA ‘Vasilj Gaćeša’ (sada vojarna HV-a ‘Pukovnik Predrag Matanović’), posijano ih je vrlo mnogo.

Znamo da su na ovom dijelu šume, koji sada čistimo, dodatne mine postavljene nakon Bljeska u svibnju 1995. godine. Pobunjeni Srbi u Petrinji uplašili su se oslobodilačke akcije Bljesak i dodatno su minama učvrstili prostor u Kotar šumi, od Siska, Komareva i Mošćenice prema Petrinji. Nisu uspjeli zaustaviti naše snage u Oluji, ali nigdje kao ovdje nije bilo tolikog stradavanja hrvatskih vojnika. Ovdje u Kotar šumi poginuo je zapovjednik brigade Hrvatske vojske Stjepan Grgac, ovdje je poginuo Predrag Matanović, zapovjednik bojne 2. gardijske brigade Grom, i puno hrvatskih vojnika. Ovdje u Kotar šumi se nažalost gine i nakon rata - veli Rovišćanec.

Govoreći o poslovima razminiranja u Kotar šumi koji su počeli 6. kolovoza, Rovišćanec ističe da je riječ o projektu razminiranja vrijednom 18,9 milijuna kuna, odnosno 2,8 milijuna švicarskih franaka, od čega je 2,4 milijuna švicarskih franaka doprinos Švicarske, a preostali iznos financira Republika Hrvatska. Nakon završetka razminiranja, gotovo 1,8 četvornih kilometara Kotar šume bit će očišćeno od mina. Kada se to završi, pod minama ostaje oko 8,5 četvornih kilometara Kotar šume. Bit će još puno posla.

Tristo ljudi na terenu

Predrag Kušić iz tvrtke Tornado Razminiranje, 43-godišnji Zagorac iz Ljubešice kod Novog Marofa, u poslovima razminiranja je već 22 godine, od 1996. godine. Prošao je cijelu Hrvatsku čisteći je od mina, radio je na poslovima razminiranja u Iraku, bio zbog minskog posla u Izraelu. Slaže se da je Kotar šuma jedno od najopasnijih polja smrti u kojima je radio, najopasnije hrvatsko minsko polje. Ističe da je njegova tvrtka nositelj projekta razminiranja Kotar šume te da je angažirano 26 tvrtki za humano razminiranje koje su podizvođači. - Prije nekoliko dana, u ponedjeljak 13. kolovoza, na razminiranju Kotar šume radilo je čak 294 pirotehničara, što je 50 posto ukupnog broja pirotehničara koji rade na poslovima razminiranja u Hrvatskoj. Nikada nigdje na tako malom prostoru nije bilo toliko ljudi angažirano u jednom projektu razminiranja - kaže Kušić.

Prosječno svakog dana u Kotar šumi mine traži i uništava 215 pirotehničara. Procedura je da kada pirotehničar nađe minu, ustane, digne ruku i vikne “mina!”. Tada se odlučuje što će s pronađenom minom; uništiti je na licu mjesta ili deaktivirati i uništiti zajedno s drugim minama pronađenima toga dana na posebnome mjestu. Pričaju nam neki dan pirotehničari koji rade u Kotar šumi: - Orilo se Kotar šumom zadnjih dana od povika ‘mina’ gotovo pedeset puta dnevno. I tutnjalo je od detonacija pri uništavanju pronađenih mina.

Vozeći se lošom cestom kroz polje smrti, po trasi naftovoda, uz JANAF-ove bagere koji održavaju trasu, mobitel ravnatelja Modrušana ne prestaje pijukati. Minska mobilna aplikacija radi. - Ne bojte se, ništa novoga, minsko polje je lijevo i desno od ceste. Sigurni smo od mina po dvadeset i pet metara sa svake strane ceste - kaže. Dolazimo do kola Hitne pomoći i oznaka o zabrani kretanja. - Ne možete dalje - zaustavljaju nas. - Dalje je opasno za sve, a za civile zabranjeno - kaže nam Rovišćanec. Pojašnjava da su na radilištu (pirotehničari tako nazivaju minsko polje) tri ekipe hitne pomoći - svaka s liječnikom, medicinskom sestrom ili tehničarom i vozačem. Dr. Marija iz Osijeka već dvije i pol godine radi s pirotehničarima. Ona i sestra Valentina dio su jednog medicinskog tima. Kažu da srećom nisu imale stradavanja pirotehničara od mina, ali ima puno posla svakoga dana: traume raznih vrsta, ugrizi kukaca, toplinski udari, posjekotine, uklanjanje krpelja. - Na sreću, u ove dvije i pol godine nisam išla na intervencije radi minskih incidenata, molim Boga da ni neću - kaže nam dr. Marija.

“Još uvijek smo u ratu”

U poslu razminiranja angažirana su tri mala stroja za razminiranje MV-4, proizvod tvrtke Doking, te tri psa za detekciju. Strojevi su na daljinski, provlače se između drveća i kroz grmlje, psi su dragocjeni pomagači, no sve je ipak na ljudima, jer u šumama se većina radova na razminiranju obavlja ručno. Nekoliko pirotehničara prekinulo je posao radi razgovora za Jutarnji. Prvi nam prilazi 51-godišnji Vjekoslav Bartolović iz Osijeka. - Čujem vas kako govorite da je ovo najopasnije minsko polje u Hrvatskoj. Ma nije, odnosno ono je po broju mina i stradavanja najopasnije za civile, ali za nas pirotehničare svako minsko polje je polje smrti.

Moraš biti oprezan, koncentriran, poštivati proceduru, nositi opremu, čuvati sebe i kolege da bi izbjegao nesreću i vratio se doma. No, nesreće se ipak događaju. Mi smo toga svjesni. Ja se 19 godina bavim razminiranjem, oguglao sam na sve, ali još uvijek svaki put kada odlazim od kuće na radilište opraštam se sa svojima, ljubim dijete. Možda je to zadnji poljubac. Ovaj nasmijani Slavonac veli nam da je posao pirotehničara silno težak i zahtjevan te kako mnogi u Hrvatskoj zanemaruju tu činjenicu.

Pirotehničar obavezno pri radu nosi vrlo tešku zaštitnu kacigu, zaštitni prsluk, opremu tešku više od sedam kilograma. - Ovdje je još dobro, jest šuma, ali je uglavnom ravnica i hlad. Zamislite sada imati svu opremu, a bez nje ne smijete na radilište, imati je na sebi na otvorenom, na kamenu, a sunce peče - kaže Zoran Kulić (53), Velikogoričanin rodom iz Usore u BiH. On je na poslovima razminiranja već 20 godina, baš kao i Miroslav Gregurić (41) iz Zaboka. Kažu kako se dnevno radi po pet sati, s obaveznom polusatnom pauzom nakon 2,5 sati rada.

- Ne može se više izdržati - kažu uglas i dodaju da unatoč opasnosti i napornom terenskom radu vole posao razminiranja i smatraju da je riječ o vrlo humanom poslu. - Nema većeg veselja nego reći ljudima da više nema opasnosti od mina. Nadamo se da ćemo to uskoro moći reći i našim domaćinima u Petrinji, Mošćenici, Novom Selu i Komarevu, jer smo svjesni da smo i mi i oni, zbog opasnosti od mina, još uvijek u ratu - kažu pirotehničari koji ovog ljeta čiste 1,7 četvornih kilometara polja smrti u Kotar šumi od mina.