Ne prakticiram često odustajanje od čitanja jer općenito nisam pobornik započinjanja puno stvari, a završavanja malo njih, ali ovaj roman pripada toj skupinu rijetkih, ali čvrsto odlučenih izbora. Došao sam do pola, ali tada je ne kap, nego slap, prelila(o) čašu, po glavi mi se zavrtilo pitanje što ja zapravo dobivam čitanjem ove knjige, knjiga je zatvorena i bit će lijepo vraćena u knjižnicu i, što se mene tiče, sretno joj bilo, ali daleko od mene.
Kad sam se osvrtao na “Ciganina, ali najljepšeg” napisao sam da sam se nakon čitanja osjećao kao da se trebam otuširati. E pa, ako sam se nakon toga trebao tuširati, nakon ovog se čitanja moram prvo dobro napariti u turskoj kupelji kao pretpranje i namakanje te nakon toga napraviti kružni tok kroz autopraonu pri čemu znak 30 ne bi označavao najveću dozvoljenu brzinu, nego najmanji potrebni broj prolazaka kroz istu.
Roman govori (barem ta prva polovica koju sam pročitao) o francuskom gradiću koji je zbog metalurške industrije nekad bio prosperitetan, a sad to zbog puno slabijeg rada iste te industrije više nije. Ima tu i dosta doseljenika iz arapskih zemalja, uglavnom priličan broj mladih i ne tako mladih ljudi koji u ljetnim mjesecima, a i inače, ne znaju što bi sa sobom, dosađuju se i bave se raznim stvarima s one strane morala i zakona.
Cijeli taj milje mi djeluje kao poligon za vulgarnosti svih vrsta, prostakluka, perverzija, nekulture i svih ostalih izopačenja od nečega što bismo nazvali uljudbom.
Droga se troši na svakodnevnoj razini po nekoliko puta; ja sam mislio da ja pretjerujem s čokoladom, ali ovi konzumiraju više droge nego ja čokolade… Pozobljali bi i popušili sve što im se nađe na putu… Nema se, eto, novaca, ali za drogu i cigarete se ima…
Opsjednutost seksom pršti iz romana do te mjere da sam očekivao neku seksualnu aluziju čak i dok si netko veže tenisicu… Tko je čitao moja dosadašnja osvrtanja na razna djela koja sam čitao, zna da nisam ljubitelj erotike u književnosti (ne ulazim u istoimeni žanr, tko voli nek’ izvoli), ali ovo je „next level“. Eksplicitne opise seksualnih susreta u knjigama preskačem, ali ovdje ih je teško i preskočiti. Okrenem stranicu, ima još, okrenem opet, traje li ga traje, a, naravno, kad okreneš stranicu pogledaš je li gotovo pa i pročitaš nešto, pa to što je mozak dešifrirao upikne kao štrikaćom iglom u oko… Ne da je eksplicitno, nego tako vulgarno i bestijalno. Uglavnom, dakle, da se izrazim profinjenim književnim izrazom starih aristokratskih govornika, fuj…
Jedan od opisa razmišljanja o seksualnosti i nevinosti (to nisam preskočio, na svoju žalost, jer me uhvatilo nespremnog) koji ne bih ovdje iznosio je toliko gnjusan da cijelu tu seksualnost ne da svodi na animalnu razinu, nego još i niže, ako je to uopće moguće. Mladima ne preporučam konzumaciju knjige jer bi se, u protivnom, zbog takvih opisa mogli poželjeti razmnožavati pupanjem.
Velika većina likova su statisti u vlastitim životima, bez ikakvog cilja, osim da se dobro „zgaze“ nekom drogom koja i ne mora biti dobra. Bračni parovi prikazani su jedni kao dosadni, drugi se varaju sve u sedamnaest, mlate, o djeci baš i ne brinu… I tako… Idila…
Ako je poanta cijele priče pokazati, dozvolite mi malo kršćanske apologetike, kako izgledaju čovjek i društvo bez Boga, onda je autor u tome uspio. Ne samo bez Boga, nego i bez prosperiteta, ekonomije i dobrog života, netko će možda reći. Složio bih se i s time, ali i u neimaštini i lošim vremenima može se sačuvati dostojanstvo. Ovdje dostojanstva nema ni u tragovima…
Uglavnom, roman je dobio neku navodno prestižnu nagradu Goncourt i dio (ne znam koliki) kritike se pohvalno izrazio o njemu. Mene je strah upravo toga…