U ovoj Gryttenovoj zbirci deset je priča, a svaka je od njih mini-roman za sebe u kojem na svega dvadesetak stranica doznajemo sadašnjost, prošlost i vjerojatnu budućnost njenih protagonista – muškaraca raznih životnih dobi i zanimanja, pa i porijekla, koje sve zatječemo u nekom problematičnom i prijelomnom trenutku njihovih života. Uvjerljivosti priča uvelike je doprinio sočan prijevod Željke Černok, u kojem su svaka psovka i svaki žargonizam na pravom mjestu i pravog intenziteta.

   Dobar dio tih priča pripovijedaju sinovi. Govore o očevima koji su im obilježili pa i uništili život jer su (obiteljski) nasilnici, pijandure, prevaranti, svodnici. Obitelji se raspadaju, majke zaljubljuju u druge muškarce koji se na tren učine boljom opcijom ili pak ostaju s nasilnicima cijeli život. Jedna od priča započinje rečenicom; ˝Recimo da imaš oca koji je puno mlađi od tebe.˝ Možete tek zamišljati što ti je takav otac u stanju prirediti. Većina tih očeva nije sposobna biti odraslom osobom i preuzeti odgovornost za obitelj i često su ti sinovi-pripovjedači zreliji od njih. Međutim, Grytten ne moralizira i ne osuđuje, njega zanima kako ispripovijedati priču. Tek zadnju priču pripovijeda otac dječaka s dijagnozom. Kakva je točno ne doznajemo, možemo naslutiti da se radi o nekom obliku autizma, a otac se s tim loše nosi.

     Nekoliko priča donosi nam kirurški preciznu sliku današnjeg norveškog društva. U njemu jeftini Poljaci i Litavke obavljaju poslove koje Norvežani ne žele raditi – peru aute, postavljaju pločice, pospremaju hotelske sobe, ali i oni se bune i žele bolje uvjete rada i organiziranje u sindikate. Krilatica ˝norveška kvaliteta, poljske cijene˝ više ne vrijedi. Zemlja je to u koju dolaze crni emigranti, a bande dječjih izbjeglica s Bliskog istoka operiraju po centru grada, lomi se između političke korektnosti i luđaka poput Breivika. Svu kompleksnost situacije izvrsno prikazuje priča ˝Točka vrenja˝ u kojoj je glavni junak na početku nasilni zaštitar koji dobiva otkaz zbog prekoračenja ovlasti i brutalnosti prema djetetu izbjeglici, dospijeva u sve medije, da bi pod kraj priče umalo postao herojem. Važnu ulogu u toj priči ima filmić koji je netko slučajno snimio mobitelom. Grytten je majstor obrata koji nas u ovim pričama zaskoče kad se najmanje nadamo. U kontekstu multikulturnih paradoksa treba svakako spomenuti i priču ˝Finnmark˝ s glavnim junakom koji sije smrt po zemlji. Jedna od njegovih misli jest: ˝Uskoro će biti zabranjeno podići norvešku zastavu jer onda si rasist, a to je najgore.˝

      Priče su to u kojima redovito navraćaju policajci, a filmići slučajno snimljeni mobitelom pokreću lavinu događaja pa onda i novinari kucaju na vrata glavnim junacima. Sjetimo se da je i Grytten počeo kao novinar.

     Ono što je još provodni motiv – svi se nekamo voze, najčešće u Volvu, statusnom simbolu prosperiteta i stabilnosti, ili čak u skupocjenim automobilima, tipa Corvette ili Alfa Romeo, (u zadnjoj priči ih je cijelo čudo jer je glavni junak profesionalni prevozitelj skupih automobila), voze se puno i često, ali nikamo ne stižu. Neizbježno mi pada napamet Road to Nowhere od Talking Heads kao soundtrack zbirke.

   Dugo već nisam neku proznu knjigu pročitala s takvim užitkom. Korona je zatvorila knjižare, ali ne i web shopove i poštu, pa naručite, nećete požaliti.