Tako sam želio da mi knjiga bude briljantna… Nakon prijateljičine oduševljenosti njome i superlativa još jedne prijateljice, gotovo sam osjećao moralnu obvezu da mi bude briljantna. I trudio sam se da bude. Ali, na moju žalost, razočaranje i frustraciju, nije. Lagao bih kad bih rekao da jest.

Početak je bio iznenađenje. Šok i vjeverica. Dobro, nevjerica. Što je to, roman struje svijesti, autor na drogama, želim i ja te droge, očito su odlične… Promjene lica pripovijedanja u istoj rečenici, skakanje između likova, vremena, mjesta, dijalozi s figuricama, nepostojanje upravnog govora u rečenici, nejasnoća tko se kome obraća, priličan broj likova i radnji… Nakon nekog vremena sam se priviknuo na tako (meni) sulud izričaj, međutim, isti mi se nije nimalo svidio, naprotiv, dobio sam dojam da je sâm sebi svrha, isforsiran, s namjerom da bude drukčiji samo poradi “drukčijosti” sâme. A to nikad nisam volio… Nije nešto odlično samo zato što je drukčije… No, u tim “suludostima” bilo je i briljantnih trenutaka, npr. dijalog u kojem se inkvizitor pretvara u SS-ovca i obratno, no to je već dublje u knjizi. Razgovore s figuricama sam prihvatio, čak su mi poslije postali i vrlo simpatični.

Sredina knjige, recimo to tako, mi je sjajna, polako razne priče počinju dobivati smisao, povezivati se, ispreplitati, tako da vidimo taj efekt leptira, možemo ga osjetiti, povezanost generacija, nematerijalno naslijeđe, razvoj prijateljstva, misli o zlu, iskupljenju, utjecaju odgoja na formiranje osobnosti (iako  osobno mislim da tu ima mnogo više od toga da su djeca kopije roditelja (Felix je „znao“ kakav će Adriá biti, ono pismo koje mu je otac ostavio), ali utjecaj zacijelo postoji. Tu su na nekoliko mjesta genijalne dosjetke „kad je zemlja ponovo postala ravna“, koje su mi neizrecivo vrhunski detalji. Također, izvanredna mi je misao kad ubojica razgovara s doktorom Mussom i pita ga kako je mogao derati kožu djeci, ovaj odgovara da nije bio čovjek, na što ga ubojica onda upita kako se može pokajati onaj tko nije čovjek. Dakle, u tom srednjem dijelu knjige sam osjetio tu briljantnost kojoj sam se nadao.

Zadnji dio knjige, nekih 150-ak stranica, bez obzira na onaj početni šok, bio mi je najgori dio knjige, dosadan, bez duše, baš kako je Adriá opisivao Bernatovu književnost. Zapravo, pred kraj knjige sam baš bio isfrustriran knjigom, samo je želio pročitati do kraja. Izgubio sam potpuno interes za likove, nije me uopće bilo briga što će se s njima dogoditi, jednostavno je sve postalo previše zamorno, sve se razvodnilo, kao da je i sâm autor izgubio momentum. Potpuno nepotrebna sprega Sare i Gertrude te Adrie i Sandrea. Potpuno nejasno što je želio reći onim pustim nabrajanjem literature koju Max ima o vinu i vinarstvu. Takve stvari su mi ubile knjigu. Zašto? Čemu? Da dobije na broju stranica? To mi je teško za prihvatiti… Završetak sâm mi je slab i neuvjerljiv, Adria je ili umro ili mu je um umro. Možda je time autor želio reći da je čovjek mrtav kad mu um prestane biti funkcionalan, želeći možda postaviti pitanje eutanazije (ako baš želim tražiti dublje značenje u takvom završetku) povezujući to s time da ga je Sara molila da ju eutanazira, a on je na kraju pristao, iako to nije izvršio.

Općenito su mi dobre strane povezivanje tih priča, u početku nepovezanih, te polagano tkanje (kako je to lijepo jedna prijateljica izrazila) iz različitih smjerova, lakoća pripovijedanja, briljantne dosjetke, prelaženje u prošlost ili drugu radnju kako bi se nešto objasnilo (npr. odgovor na pitanje iz dijaloga u sadašnjosti prelazi u prošlost i opisuje događaj koji odgovara na to pitanje), teme koje otvara (pitanje, bolje rečeno, otajstvo zla, problem, odnosno, mogućnost otkupljenja, povezanost generacija, ljudi, vremena i događaja. Također, autor je sposoban, kad to poželi, u vrlo malo toga izreći tako mnogo i pobuditi snažne emocije. Mene je tako duboko pogodio u vrlo kratkoj epizodi s lijepom Amani. Mnogo je toga stalo u svega nekoliko stranica. Upravo je šteta što je ta epizoda iznimka.

Od negativnih stvari, već sam spomenuo taj stil pisanja, koji meni, očigledno, nije „sjeo“. Nekome je upravo to fantastično, eto, ali mene je cijelo vrijeme nekako odbijalo i išlo mi na živce jer je mjestimice sâma priča vrlo nejasna. Ne mislim da autor mora baš sve nacrtati, ali ne mislim niti da sve što nije jasno treba objasniti autorovom slobodom i njegovim „ostavljanjem da mi zaključujemo“. Veliki nedostatak mi je ljubavna priča Adrie i Sare, koja mi djeluje jako površno i plitko. Oni se, eto, vole, ne pričaju ni o kakvim ozbiljnim temama, što god ju Adriá pita, ona ne želi odgovoriti jer je sve zabranjena zona, nema upoznavanja s roditeljima, on šonjo sve trpi, onda ona ode samo tako, dozvoli da joj roditelji „napune glavu“, možeš misliti velike ljubavi u kojoj jedna strana ne bi drugu barem suočila s „optužbama“ i dala joj priliku da se „obrani“, nego naprasno otišla bez riječi. S tim da su imali oko 20 godina, a ne 14. Poslije se ona, eto, pojavi, sve je super, ali i dalje se ne smije ni o čemu pričati, glavno da on nju „ima“. I onda opet ode, ovaj put zbog šugave violine (znam, sad će netko reći „nije stvar u violini“, svejedno). On cijelo vrijeme cvili za Sarom, kao kakav Werther, ona rida s druge strane, ma daj… Ne mogu to probaviti. S tim da trebam reći da mi i dalje nije jasno je li ono pismo u kojem on nju naziva „šugavom (ili kakvom već, ne sjećam se trenutno) Židovkom“ uopće postojalo, ili je sve krivo to što je Adriin otac uništio život nekom članu njene obitelji. Koje god bilo od toga, jednako mi je neuvjerljivo i jadno. Prikaz Adrie koji ima Alzheimerovu bolest i Sare u njenom tetraplegičnom stanju me nije dodirnuo na emocionalnoj razini, iako uviđam ironiju sudbine što se tiče Adrie. Mozak koji je govorio xy jezika i što sve nije, više ne zna ni gdje ga svrbi ni gdje da spava… Ali to sam već spomenuo, to je u zadnjem dijelu knjige koji sam samo nastojao preživjeti. Ironija, ali puno ozbiljnija, je i to što se, u mom slučaju, Cabréovim likovima dogodilo isto što i Bernatovim kod Adrie: nije me bilo briga što će s njima biti…

Zaključak: izvanredno zamišljeno djelo, sa strahovito puno potencijala, s intrigantnim temama, na dijelovima briljantno, osebujnog stila s dijelom kojeg sam se uspio pomiriti, iako se ne mogu oteti dojmu da je sâm sebi svrha, no ne tako dobro izvedeno, s nekoliko ozbiljnih propusta. Imam osjećaj da bi bilo mnogo bolje s nekoliko likova i 200 stranica manje. Kao da je autor ipak uzeo malo prevelik zalogaj. Nekad je manje ipak više. Znam da sam naveo puno više nedostataka nego dobrih strana, iako to zapravo nije tako, ali su mi jednostavno ti nedostaci, kao kakav zli kvasac, uništili cijeli doživljaj. Frustrirajuće. Confiteor..