S obzirom na to da je knjiga klasik, a da sam je ja tek sad uzeo na čitanje, ne mogu reći da nije bila opterećena bremenom očekivanja, iako se sve uspješnije borim s tom napasti.

Izuzetna lakoća pripovijedanja, na mjestima prožeta dubokim mislima koje zahtijevaju zaustavljanje i čitanje i po nekoliko puta, provlači se kroz cijelu knjigu, ne posustajući, sve do samog kraja, koji, ipak to moram reći, “i nije nešto”. Imam osjećaj kao da je kraj trebao biti šlag na tortu, ali je bio napravljen od instant šlag pjene s vodom, a ne od slatkog tučenog vrhnja. Jest šlag, ali nije najbolji što može biti. I to mi je jedina ozbiljna zamjerka. Ali, moguće je i da sa mnom nešto ne valja, nije prvi put da imam problem sa završetkom knjige.

Već spomenutom lakoćom pripovijedanja, koja je mjestimično i prelaka pa pripovjedač zaluta u odveć zamršene rukavce pripovjedačke tekućice, iznesene su svevremenske i teške teme, iznesen problem granica do kojih se može ići u borbi za istinu (vlastitu???), kao i univerzalna pitanja što je istina, kako spoznati određene stvari, odnos vjere i razuma, problem samozvanog “pravedništva”, počestu besmislenost intelektualnih akrobacija koje rezultiraju stradavanjem nedužnih…

Vrhunac knjige mi je inkvizicijsko ispitivanje Remigia koje pokazuje svu dekadentnost i promašenost elementarnog, izvornog poslanja samouvjerenog inkvizitora koji se udaljio od postulata svoje vjere mnogo više negoli oni kojima je sudio. Izvrsno je vidljivo kolika je opasnost koncentracije moći i nedodirljivosti koje mogu biti predane ljudima. Nažalost, previše puta viđeno u ljudskoj povijesti…

U svakom slučaju, preporučljivo štivo koje kombinira detektivski roman s plastičnim (iako ne mogu tvrditi istinitim) prikazom jednog razdoblja povijesti, prožeto univerzalnim pitanjima koja istinoljubivog istinotražitelja teško mogu ostaviti ravnodušnim.

I za kraj, odmah sam pogledao i film. Znam da su ekranizacije obično grozne onima koji su pročitali knjigu, ali ovaj film je bio masakr. Gluplji film odavno nisam gledao, ne znam što je to Seanu Conneryju trebalo. Gluma drvena kao hrvatski film devedesetih, a radnja nepostojeća. Da nisam čitao knjigu ne bih imao pojma o čemu se radi. „The Book Thief“ film je, iako nekoliko razina ispod knjige, barem bio slikovnica, ovo je bilo dva sata uzalud potrošenog vremena, čisti horor (ne žanr). Uglavnom, bolje je uzeti knjigu nego gledati film.