Godinama kasnije izvedba rigoleta će se odvijati u istim ranim satima, samo što će od krivudave vožnje ulogu dežurnog krivca preuzeti alkohol. Više neću imati prozirnu plastičnu vrećicu u rukama, a umjesto u majčinom, bit ću u zagrljaju wc školjke ili kakvog drveta. Osim toga, danas sam ja vozač i brzina od 135 km/h nije mi više toliko napeta – ne smijem reći kolika je – za slučaj da ovo čita neki prometni policajac.

…Ovogodišnje je ljetovanje s djevojkom bilo svojevrsni hibrid onih relativno bezazlenih, nježnih dječačkih ljetovanja s roditeljima i onih kasnijih, momačkih, prilično divljih i neobuzdanih. To su bili ti tjedni u godini tijekom kojih bi se opetovano osvjedočio kako nema boljeg sredstva za otklanjanje mamurluka od mora. Jedan ljekoviti buć i već si spreman za novu dozanja trovanja pivom, bambusom i jeftinim koktelima. Radio bi krvnički za neke sitne pare u kakvom lokalnom skladištu mjesec dana preko studentskog ugovora, a sad ćeš spiskati te pare za par dana pod motom – bolje 5 dana u 5. brzini nego 25 u 1. Nešto poput Grunfovih mudrosti (jedan od legendarnih junaka legendarnog stripa Alan Ford).

Bilo je nešto razvaljivanja i ove godine, ali ipak ne u tolikom količinama, nešto umjerenije, da ne kažem penzionerskije i s osjetno ranijim odlascima u krevet. Posebno raspoloženi za provod bili smo u ovom, široj javnosti, nepoznatom mjestu (pogledaj fotografiju), a koje, samo ime kaže, u sebi krije neviđen partijanerski potencijal.

A sad za (kao) ozbiljno – da vam pravo kažem, ne sjećam se da sam dočekao ijednu zoru vani. Ne iz forsiranja neke ranije donešene odluke već iz puke pospanosti kojoj se nisam želio opirati. Bez srama ili žaljenja za nečim propuštenim. Možda je to djelomično bila i posljedica toga što sam po prvi puta u ne znam koliko godina imao besplatan krov nad glavom na moru, pa sam, podsvjesno, znao da treba racionalnije rasporediti pare jer plan je ostati na otoku tri tjedna. Ako ću u svom stilu čitave noći častiti sebe i druge neću o(p)stati ni tjedan dana. Možda sam i malo ostario, vrag će ga znati, no nije u meni bilo one nadljudski nezadržive želje da do kraja iscijedim limun svake noći, da baš svako osipanje nebeskog svoda zvijezdama začinim kaosom epskih opijanja koja sa sobom, među ostalim, nose i sve one uspomene kojih se rado sramiš. Zadesio bi se se pokoji izlazak tu i tamo i bio dobrodošlo resetiranje sustava, ali u znatno manjoj frekvenciji i nešto suženijeg opsega sranja koja bi iz njih proizašla. Na prvu, moglo bi se činiti i pomalo “boring”. S obzirom da mi nikad ne može biti dosadno, radije bih to nazvao posvemašnjom opuštenošću i odsustvom svake želje da se radi išta osim ljenčarenja i (ne) rađenja (n)ičeg. Uostalom, kad s nekim uđeš u fazu odnosa da ne moraš više svaki put smišljati neki “spektakl” da bi se zajedničko vrijeme smatralo kvalitetno provedenim, počinje ono što bi neki nazvali dosadom, a ja bih nazvao privilegijem odsustva bilo kakvog grča da se mora bilo što napraviti, bilo kakav dojam ostaviti ili ako baš hoćete – zadiviti. Životarenje običnim, laganim tempom, bez ikakvih posebnih očekivanja i prohtjeva. Rasterećen od obaveze da redovito pišem, općenito da se bavim ičim kompleksnijim od ugađanja bazičnim nagonima. Održavanje osnovnih životnih funkcija jer život je najljepši kad je najjednostavniji, lišen svih tih komplikacija koje su nam, većinom, nepotrebno nametnute. Jesti, piti, spavati, plivati, ševiti, spavati, hodati, pričati, šutjeti, spavati. Svođenje samog sebe na civiliziranu verziju divljaka iz nekih davno zaboravljenih vremena. Vidim ga kako umjesto u gustoj džungli lovi među gusto postavljenim policama u Plodinama, umjesto u špilji spava u krevetu, umjesto s izvora naginje iz plastične boce ili pipe. Na granici retardacije, ugodno tupav i rasterećen. Ružičasti slonovi prskaju se u plićaku, svemirski vulkani svojim paklenskim vatrometom otapljaju čitave galaksije, čudan krokodil s grivom, svakakve su se oblici množili ispod sunčevim zrakama grijanih spuštenih vjeđa.