Martina je nakon predvečernjeg treninga trčanja na nasipu automatski krenula prema svom autu parkiranom na malom improviziranom, zemljanom parkingu. Malko zastane. Zašto žuriti kući? Da opet sjednem pred laptop, nakon što sam čitavi dan na poslu zurila u monitor? Ne, ostat će još kratko tu. Bio je to prvi trenutak u danu kad nešto ne mora napraviti, kad je svaki njen korak samo i isključivo produkt njene volje. Preplavi je osjećaj milog sjedinjenja s prirodom oko sebe. Zagledala se u zeleni krov šumskog lišća što je poslije kratkotrajnog ljetnog pljuska poprimilo neonski odsjaj. Prikovana čitavim tijelom uz tlo, poput zmije ležeći na travnatoj prostirci, kao da je na tren osjetila ritam zemljinog srca. Smekšalo ju je to, opustilo – kao da je zbacivanje tereta uobičajenih briga bilo uvjetovano isključivo radikalnom promjenom položaja tijela i zaljubljenim odmjeravanjem oblaka. Nebo je slika čudesnog umjetnika koji iz časa u čas pravi drukčiju sliku, pomisli.
Ležati, ležati u cvijeću, izležavati se po travi, bez tračka svijesti o bilo kakvoj obavezi, bez ijednog poriva osim onog za opuštanjem. I žvakati travu.
“Što si ti, krava?”, reče samoj sebi i jedva se suzdrži od smijeha.
Ma samo da mi je zaleći, nizala je dalje, neokrznuta vlastitom primjedbom, loviti zrake sunca, prizore, daleko od užurbanih koraka poslovnjaka, ritma ulice kakav god on bio u nogama prolaznika. I ako treba – žvakati travu, ponovi tu misao što joj se očito svidjela. Možda i zato da opet izazove auto provokaciju i samoj sebi pokaže vlastitu nadmoć nad samom sobom. Ajme, koliko nas u meni jednoj ima. Ali kako sam onda samo jedna ako nas je u meni puno više?, matematički je analizirala sve te osobnosti, sve te ljude koji su za svog nosioca imali jednu osobu, to jest nju. Nekad joj se čini da je još propupala djevojčica koju su prerano uvjerili da mora postati žena.
Protrče dvije djevojke živog osmijeha. Jednu je čula kako izgovara: “Ono što je duže.”
“Njegova kita, njegova kita!”, zaurlala je Martina, nošena njihovom snagom. Nije razmišljala što bi one mogle misliti, nije ju sablažnjavala javna sablazan. Samo je to instinktivno ispalila.
“To, to, to ću sad svima reći, njegova kita”, zadere se djevojka trkačica, bez okretanja, ali s jasno usmjerenom namjerom da ju Marina čuje.
“Odlično, nema na čemu za njegovu besplatnu reklamu!”

“Hvalaaa!”

Nakon te Freud-ovske gotovo besmislene doskočice u njoj je krv uzavrela do usijanja. Osjećala se živom. Nije važan bio sadržaj. Strogo racionalno gledano bio je bleskast. Ali energija, energija koju je podijelila s tom nepoznatom djevojkom bila je nevjerojatna. Kao da joj je baterija s 35% skočila na 100% napunjenosti u sekundi. Baš je u toj odluci da to bude sva njihova komunikacija bila čar čitave nenadane igre. Rekla je nešto što je bilo relativno neosuđujuće, ali opet ne bez stanovite doze ludila. Djevojka trkačica udaljavala se, očito također ne želeći ulaziti u daljnju raspravu. Bilo je svega u njoj u času kad je odgovorila neznanki što je ležala u travi. I želje da ne ispadne nedovoljno otkačena pa da luđakinji iz trave ostane dužna pokazati da je i ona dovoljno slobodna da bude luda ako to želi, ali i stvarne, u sekundi otključane strasti da se pridruži tom divnom ludilu. Zato je i odlazila prilazeći. Ili prilazila odlazeći ako vam je draže.
Pamćenje trenutka, male slike koja ostaje u anonimnim galerijama njihovih umova. Ništa manje stvarne i vrijedne zato jer je nezapečaćena prošlošću. Barem onom prošlošću koju u kontekstu naših malih, internih društava smatramo “javnom”, zajednički proživljenim doživljajem koji opstaje u opetovanoj međusobnoj predaji. Koliko je samo tih tajnih, sasvim intimnih, pohranjenih momenata u kojima smo ulovili osmijeh neznanca i odnijeli ga sa sobom poput dragulja čiji je sjaj samo nama vidljiv ili barem koji takvim sjajem samo nama sjaji. U slatkom magnovenju bila je Martina.
Obasjanost, sva veličanstvenost te kratkoće doživljaja, koja količinskom aspektu vremena oduzima svu bitnost.
I u trkačici i u ležačici na travi ta je slika podijeljenog momenta ostajala. Unatoč sasvim banalnoj, čak prostačkoj komunikaciji, sve ono što je neposredno uslijedilo nosilo je u sebi auri svetosti tog majušnog isječka vremena kojeg su jedna s drugom podijelile.
Da su započele prijateljski odnos bilo bi to, vjerojatno, brzo propadanje, sravnavanje te planine sa zemljom. Trkačica bi ubrzo pokazala svu svoju krhkost i težinu, a mlada trkačica želju da ju ova samo nastavi začudno zabavljati. I puklo bi, puklo bi brzo, nestalo bi početnim zanosom izgrađeno sjecište. Ležačica bi, u želji da pokaže, dokaže i svoja druga lica postajala predvidiva, sve ono što trkačica u njoj nije htjela naći, što je htjela izbjeći, ali što bi isprva, iz pristojnosti prešućivala, no ne zadugo.
Zato je ovo za obje bio dobar čas ne pokleknuti potrebi za zbližavanjem koja se kod oboje na časak ugnijezdila u srcu. Samo baštiniti taj jedan zajednički moment. Neukaljan potrebom za budućnošću, tragikomičnom potrebom za trajanjem. A komičnost je tako nemoguće, tako mrsko osjetiti onome tko je upleten u vlastitu čežnju za neprolaznošću odnosa koji mu nešto znače. On bi imao samo tragiku, koja bi, mogućno, bila tako komična nekome neupletenome. Dobro je što sam samo ostala ležati u travi, zaključi Martina i rukom zakači u pseće govno.
“Super, da sam muško sad bi me zvali smrdljivi Martin”.