Ubit će me akutni nedostatak filozofičnosti kolega kojima sam okružen. Tu se samo govori o poslu – ubitačno dosadni repetitivni zbir propisa kojima služimo kao glasnogovornici ili o nekim sasvim nepodnošljivo svakodnevnim banalijama koje su se već i bogu popele na glavu. Kad su i duhoviti, to su sve već neki naučeni, kakti humoristični, izbljuvci bogtepitaj gdje pokupljenih fora. Nema tu ni trunke svježe ideje, originalnosti, misli koja je autentična – samosvojna.
Bože koliko je samo nepodnošljivo da čovjek može funkcionirati i opstati bez da si pokuša objasniti svijet oko sebe, sebe u njemu i/ili sebe u sebi, trabunjao je za fotokopirnim strojem sebi u bradu sredovječni državni činovnik – zaposlenik ministarstva rada. Profesor je filozofije i antropologije koji se nije uspio skućiti na kakvoj školi ili fakultetu pa je pronašao posao u uredu ministarstva. Nije ni trepnuo, a prošle su 3 godine rada na određeno nakon kojih mu je uručen ugovor na neodređeno vrijeme. Ugovor koji ga je i obradovao i rastužio. Obradovao jer nije više morao razbijati glavu gdje i kako se domoći novca bez kojeg se teško ili nikako živi u ovom svijetu, a rastužio jer se osjećao poput životinje koja je pronašla trajni izvor hrane i istovremeno bila do vječnosti uhvaćena u zamku.
Nije ni trepnuo, a prošlo je još 11 godina. Vrijeme u kojem je sve, malo pomalo, postalo podređeno poslu, u kojem je sva dinamika pa i percepcija vanjskog svijeta bila promatrana kroz lupu njegova pristojno plaćenog posla. Nevidljive rešetke iza kojih je sve slabije i slabije doživljavao izmjene godišnjih doba jer svi su se dani, mjeseci i godine stapali u jednu ravnomjernu točku nepromijenjenog ritma beskrajnog sivila u koje je bio uronjen.
Osjeti, veselja, mirisi – sve se to gubilo, iščezavalo jer njegovo je slobodno vrijeme bilo samo vrijeme između dva žrvnja. Nije se više nigdje mogao do kraja opustiti jer osjećao se zauvijek omeđen terminima obaveznog odlaska na posao.
Kolege je slabo ili nikako podnosio. Čak i kad bi u nekima pronašao tračak ljudskosti uz koji bi kompatibilno prianjao, brzo bi u njima prozreo onaj isti robovluk kojem je i sam žrtvom i taj bi ga podsjetnik u sekundi slomio i učinio gotovo nepodnošljivim daljnje druženje. Osamljivao se sve više u svom radnom kolektivu. Isprva ga je to boljelo jer znao je da o njem zbore kao o zbrkanom čudaku, ali u zadnje je vrijeme radije bivao sam i ogovaran negoli da se protiv volje umiljava tim nesnosno bezličnim, hodajućim kopijama jednih drugih. Ponekad bi samog sebe prekorio što osobe iz svoje radne okoline svodi samo na robotski predvidljive brbljajuće glave, ali bi u isto vrijeme znao da ne pretjeruje baš previše. Oni ne propituju ništa – samo slijede zadane odrednice – kako na poslu, tako i u životu – i to im je sasvim dovoljno da steknu ugled i namještenje. Promašenog li postojanja, rezonirao je dok se u printeru množila prilična gomilica papira – nekakvi financijski izvještaji koje je bio zadužen iskopirati, a o čijoj poslovnoj svrsi nije sekunde želio tratiti sekundu svog vremena jer bi ga to samo nepotrebno iznerviralo.
Iza njega se stvorio red kolegica koje su već žuborile o tome kako od njega nije kolegijalno toliko papira kopirati odjednom u situaciji kad čitav kolektiv drugoga kata ovisi o samo jednom printeru.
Nije se ni morao okrenuti. Njihovo je nestrpljenje osjećao u ramenima.
“Ajmo Milivoj, proizvodnja pati!”, omakne se jednoj.
“Bože, kakav sam ja samo ubogi rob – osuđen da me nekakva poluretardirana babuskara s kupljenom diplomom požuruje dok radim na suptilno zakamufliranoj tvorničkoj traci.”, pomisli. Nije mu bilo neugodno što je stvorio prometni čep već što su one toliko neodgojene da se ne udostoje, umjesto da mu neuljudno dišu za vratom, časkom se vratiti u svoje sobe i izaći kad zrak bude čist. E al’ onda riskiraju da se netko drugi opet ne ubaci prije njih. Još bi takvo razmišljanje i imalo rezona da im ta aktivnost zbog koje trebaju printer nije vjerojatno jedna od tri “teške” stvari koje danas imaju za obaviti. Jadna li mu majka što se pokazao sposobnim i brzim zaposlenikom. Sad zbog toga ispašta radeći za petoricu, a za iste pare ko i sve te dokone babe što između zivkanja muževa i djece, farbanja noktiju, pregledavanja najnovije ponude odjeće i obuće u Arena centru i žaljenja kako im je teško, skupe dnevno jedva 5 minuta efektivnog rada.
“Da sve te sate koje tijekom radnog vremena tračite na kukanje nad tobože velikim opsegom svojeg posla, provedete radeći nešto, ova država bi procvjetala!”, grune iz njega.
Kokošinjac se ustalasa. Isprva prigušeno pa sve glasnije.
“Dobro što je tebi Milivoj, ti misliš da ja nemam posla? Možemo odmah skupa do pročelnice, reći ću joj da ja želim tvoj posao, a ti radi moj.” U isto vrijeme dvije od kolegica su u došaptavanju isticale neospornu činjenicu da je Milivoj poludio.
“Može, ajmo se mijenjat, rado bih se i ja malo odmorio!”
“Milivoj! Kako te nije stid!”
“A šta bi me bilo stid! Kako tebe nije stid uspoređivat svoju količinu radnih obaveza s mojom. Ti u mjesec dana ne obaviš što ja u jednom danu.”
“Jeste li vi čule ovo. Nečuveno.”
“Hajde, reci mi konkretno što si ti napravila u zadnjih tjedana, rješila koliko predmeta, odgovorila na koliko mejlova pa ću ti ja reći koliko sam ja.”
“Pazi ti njega. Nemam se ja tebi što pravdati. Nisi ti moj šef!”
“Imaš sreće što nisam. Da jesam, ti i tebi slične već bi davno letile iz ove institucije. Zbog takvih poput vas i jesmo na glasu kao uhljebi. Ja u jednom danu riješim 25 predmeta i odgovorim na barem 50 mailova od kojih su mnogi puni pitanja pod a) b) c) d). Pouzdano znam da ti je šef neki dan prigovorio zašto ne rješavaš više od 2 predmeta dnevno.”
“A ti, ti kasniš ujutro na posao!”, u nedostatku drugog protuargumenta lupi napadnuta.
“Da i?! Jel važnije kad se dođe na posao ili ono što se napravi za radnog vremena?! Mjeri li se moja radna odgovornost vremenom dolaska na posao ili količinom i kvalitetom odrađenog posla? Uostalom ne kasnim jer sam zaspao već zato što prije posla moram na glupa testiranja na koronu!”
“Ti meni pričaš o radnim odgovornostima. “Zašto se ne cijepiš ako si toliko odgovoran, ko i svi mi ostali normalni!”
“Ako si ti normalna, meni je čast biti nenormalan.Uostalnom, ne skreći jeftino temu. Ne pričam o epidemiološkoj već o radnoj odgovornosti! “

“To je isto!”
“Ne to nije isto, ne trkeljaj gluposti!”
“Ja trkeljam gluposti! Znaš šta?! Ti! Ti!…”
Milivoj – Sokrat za printerom priđe zajapurenoj kolegici ustreptalog srca, ali mirne duše jer znao je da je pravda na njegovoj strani. Znao je i da nitko za pravdu ne mari, ali mario je on.
“Vidi, znam da ti se ne da raditi ovaj posao. Ne radi ga se ni meni. Glup je i zatupljujuć. Ali dok sam tu i dok me plaćaju za to da budem tu, pokušavam svoje radne zadatke izvršiti najbolje i najbrže što mogu. To mi nalaže savjest. Ne bi bilo loše da i ti uključiš svoju. Ako ju još imaš…”, poentira i, uzevši iskopiranu hrpu papira zaputi se prema svojoj sobi.
Iza njega se kokodakanje raspojasalo, ali nije više mario jer rekao je što je imao. Kad već ne može promijeniti dokonu kolegicu ima tu malu satisfakciju u tome što ju je pred svima razotkrio.

“Ona sad zna da znam sve o njoj. Nek zna!”

Nešto nerazgovijetno je promrmljao pred novim kolegicama pri kraju redu što je nastao zbog njegovog kopiranja hrpe papira. Bio je to miks isprike i negodovanja što se uopće mora opravdavati za malo više uzetog vremena da obavi ono za što je plaćen. Kolegice su ga ispratile pogledima u kojima se miješalo gađenje nad njegovom grubom, neodnjegovanom vanjštinom, olakšanje što je oslobodio printer i nešto divljenja nad muževnim – vješto argumentiranim stavovima koje je zauzeo.
Onako bradat i neumoljiv u razotkrivanju istine doimao se poput kakvog novovjekovnog Sokrata bačenog u ralje birokracije, koji je umjesto na ispijanje otrova – osuđen da po čitave božje dane kopira blesavu financijsku dokumentaciju. Kažnjen da ostane na životu koji je možda i gori od smrti.
“O bože koliko je u mojoj glavi samo neiskorištenih resursa – poput oranica u Slavoniji koje nitko ne obrađuje”, razmišljao je tupo zureći u ogoljele grane javora opkoljenog sivim poslovnim zgradama…