„Hamnet“ je priča o postanku, odnosno nastanku jednog od remek-djela svjetske književnosti – tragedije „Hamlet“ Williama Shakespearea – pa ako vam je naslov zazvučao poznato, sada znate i zašto! Irska spisateljica Maggie O’Farrell kao polazište svog romana uzima biografiju slavnog dramatičara, odnosno njegove mladenačke godine, kada još uvijek živi s roditeljima u svome rodnom gradiću Stratfordu, drži poduke kao učitelj latinskog, a slava koju će kasnije postići na kazališnim daskama pišući i izvodeći komedije u londonskim kazalištima i na kraljevskom dvoru još je vrlo, vrlo daleko.

U to vrijeme zaljubljuje se i ženi osebujnom, samosvojnom Agnes, koja se ne obazire na onodobna pravila svega onoga što se djevojkama tog vremena pristoji: samostalno luta šumama, poznaje i uzgaja svakojako neobično bilje, kao ljubimca drži vjetrušu i vjeruje samo svom bratu Bartholomewu, jedinoj poveznici s majkom koja je umrla prilikom trećeg poroda i čiji je pramen kose njihov otac sve do svoje smrti držao u džepu na prsima (iako je kasnije oženio Joan, stasitu i sposobnu djevojku iz sela, sada njihovu maćehu, jalnu jer je otac upravo Agnes i Bartholomewu ostavio kuću i nasljedstvo). U početku o Williamu ne saznajemo mnogo, on gotovo da je i sporedni lik u čitavoj priči. Osim što nakon završenog školovanja podučava latinskom imućnije građane Stratforda, opterećen je odnosom s podmuklim i nasilnim ocem, nekad cijenjenim rukavičarom, koji je upropastio obiteljski imutak nekim mutnim poslovima, a poduke koje Will daje djeci udovice seoskog vlastelina dio su otplate nekog nejasnog duga. I eto sreće u nesreći: na imanju upoznaje Agnes, a ona – koja u malo koga uopće ima povjerenja, a ljude „čita“ dodirom ruke – u Willu prepoznaje osobu koju bi mogla voljeti. Uskoro se, ne bez poteškoća, žene i dobivaju prvo djevojčicu Susannu, a zatim i blizance – kao jaje jajetu slične – djevojčicu Judith i dječaka Hamneta. Nakon nekog vremena Agnes primjećuje nemir koji se uvukao u njezina muža i spoznaje da je jedini izlaz da ga izvuče iz apatije u koju je zapao odlazak od kuće. On odlazi u London proširiti tržište očeva posla s rukavicama, ali od trenutka kad zaprima prvu narudžbu iz nekog londonskog kazališta, sve drugo osim dasaka koje život znače postaje sporedno, a legenda je rođena…

Iako o Shakespearovoj obitelji postoji malo pouzdanih podataka, zna se da je njegov stvarni sin Hamnet zaista preminuo i pokopan u Stratfordu u ljeto 1596. godine. U to doba Shakespeare je već postao poznat te su se njegove komedije s uspjehom izvodile i u kraljevskoj palači, kao i pred mnogobrojnom pučkom publikom u kazalištima otvorenima za javnost. Osim što je pisao tekstove, sam je i igrao u svojim predstavama. Jedna od njih bila je, dakako, i „Hamlet“. Iako je u početku pažnju publike zadobio svojim komedijama, uskoro počinje pisati i tragedije, a posebice u razdoblju koje je uslijedilo nakon sinovljeve smrti. Tada je već gotovo trajno bio nastanjen u Londonu te je u Stratford dolazio neredovito i rijetko. Je li moguće, kako nam ovaj roman sugerira, da ga je upravo tuga te mješavina krivnje i boli zbog gubitka djeteta navela da svoje najskrivenije, najiskrenije emocije unese upravo u pisanje drame koju je naslovio sinovljevim imenom (Hamnet i Hamlet u tadašnjem su engleskom jeziku zamjenjivi) i da joj je stoga bilo suđeno da upravo ona postane njegovim najpoznatijim i najcitiranijim djelom?

Možda u vezi s tim nakon čitanja ovog romana nećemo postati pametniji, ali svakako ćete uživati u autoričinom sjajnom pripovjedačkom stilu te originalnom pristupu ovoj temi. Za kraj recimo samo da se u romanu nikad ne spominje ime Agnesina supruga, a čak je i njezino ime kao supruge Williama Shakespearea fiktivno, jer prava je nosila ime Ann Hathaway. To roman podiže na univerzalnu razinu, a u ovoj priči o boli gubitka pronaći će se svatko tko je nekada nekoga volio i izgubio.

Pripremila: Ivana Grubačević

Objava KNJIGA TJEDNA Maggie O’Farrell: Hamnet pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.