Moj bivši dobri stari sudrug iz benda – Ze, sjedio je na zelenom kauču u majušnom stanu Dine kod kojeg smo se našli dogovoriti snimanje jedne moje nove pjesme. Dok smo, uz karakterističan mini prasak otvarali limenke pive odsvirao je dopadljivu temu na basu znakovito me pogledavajući. Tražio je u meni instantno prepoznavanje melodije. Buljim u njega ko tele u šarena vrata. Glupim smiješkom kamufliram činjenicu da pojma nemam o kojoj se melodiji radi. Bila mi je poznata, ali je nikako nisam mogao staviti u kontekst. Jesmo li je davno skupa svirali pa je se sad na svoju sramotu ne mogu sjetiti? Bilo mi je dodatno stalo sjetiti se jer sam čovjeka doveo u studio da mi snimi bas za novu hip hop pjesmu. I dalje sam se izvana smješkao da potvrdim neupitnu zavodljivost melodije, grčeći se iznutra jer, unatoč nadljudskom naporu, nisam se mogao sjetiti o kojoj se pjesmi radi. Dodatno me to pogađalo jer sam ga htio pitati da ponovno sviramo skupa. I sad ne znam nešto za što je on očito bio uvjeren da ću znati. Gledao me svojim toplim vragolastim pogledom ispod oka. I tada, ko grom iz vedra neba, sine misao iz sasvim neočekivanog kutka memorije.

“Pa to – to je tema iz “U magli od vanilije”, jedne naše stare stvari za koju je spot snimljen u tadašnjem goričkom Pubu. Bio sam oduševljen svojim otkrićem nečeg što smo već davno otkrili.

“C, c”, opovrgnuo me i dalje me vragolasto pogledavajući.

“Ma daj nemoj me zajebavat, znam tu stvar i  tu temu na basu – to je – U magli od vanilije!”

Ze opet c-c ka.

Tada shvatim – pa on se uopće ne sjeća da smo tu njegovu melodiju iskoristili za jednu od 10 pjesama na 3. albumu benda kojeg sam napravio maltene sam kad mi je tadašnja postava okrenula leđa. Ok, sad je i meni lakše što se nisam mogao odmah sjetiti. Nisam ovdje jedini senilac. Oh kako smo Ze i ja samo skupa sanjali da ćemo napraviti nešto, a sad smo samo dva poražena lika s, doduše, jedno vrlo bitnom razlikom. Njega to ne smeta ni 5 posto a mene to smeta 1500 posto i još uvijek pokušavam reanimirati gotovo mrtvog konja. Tražio sam makar naznačicu stare iskre, u mraku ogromnog tunela pipkanjem tražeći sićušni prekidač, bilo kakav pa i najmanji znak šanse da bismo opet mogli početi sanjati isti san – vratiti staru dobru postavu benda Mel Camino i afirmirati ga kao veliki autorski bend jer njegove pjesme to već odavno zaslužuju samo se eto i zbog naše/moje nespretnosti i teškog mi karaktera stvari nisu odvijale u skladu sa željenim pa i, bez lažne skromnosti, zasluženim putem. Znam, nekome zvučim pretenciozno, ali baš me briga za malodušne. Sanjaj veliko ili ne sanjaj uopće – uvijek sam se rukovodio tom parolom.
Ponekad mi se čini da ću na samrtnoj postelji razmišljati isključivo o svojim propuštenim prilikama. Pa ipak, da sve te prilike nisam propuštao ne bih radio sve one stvari koje sam radio propuštajući te prilike. Vrijedi dakako i obratno. Dakle, štogod u životu radili propuštate priliku da radite nešto drugo. Zato je od velikog značaja većinu vremena raditi i ostvarivati vlastite prioritete. Na taj se način može smanjiti ili čak otkloniti osjećaj propuštenih prilika ili, ako ništa drugo, otkloniti žal da niste barem pokušali. E to si doista ne mogu spočitnuti. Pokušao sam na tisuće načina i s “tisuću” postava. I nisam uspio napraviti nešto veliko i popularno. Pa ipak, možda nije put za svakog postati “velik” i popularan. Možda bih se pitao je li sa mnom sve u redu da se moje pjesme sviđaju mnogima. Bilo kako bilo, s kim god sam svirao za mene je tih prosječno 40 – ak ljudi na svirci bio moj Wembley. I isto sam očekivao i očekujem od ljudi koji sa mnom stoje na pozornici. Danas nas nešto i nema na pozornici, ali ima nas po studijima – radi se, radi…
…U tom magnovenju nad prošlim vremenima tako slatko i bolno neraskidivo povezanim sa sadašnjošću, na način da ni sam nisam bio siguran izgovaram li svoje misli naglas ili to one samo preglasno odzvanjaju u meni, prekinuo me je Dino čiji me snažni eros podsjetio zašto se, među ostalim bitnim razlozima, bavimo muzikom.
Taman sam priznao Ze-u, tražeći u njemu pridavanje većeg značaja tom priznanju no što ga je ovo realno zasluživalo, da sam pjesmu “U magli od vanilije” napisao za onu malu pofarbanu iz Puba.
“Ahaa, znam koju, sjećam je se”, nakon što sam ponudio podrobniji opis i ime, reče Dino i još ubaci.
“E tu sam malu mogao smuvat. Pozvala me jednom na šetnju šumom. I ja budala ne odem.”
Mlađahni Dino jednostavno ne može podnijeti ne dovesti sebe u barem nekakvu vezu sa svakom poznatom zgodnom djevojkom u gradu. Čak i svezu koja, kao u ovom slučaju ne nosi sa sobom neki naročit, opipljiv uspjeh, ali ipak svezu – potencijal – menađerskim rječnikom rečeno. Sve ono što smo mi imali na svojim sad već dalekim počecima on ima sad, pa i više. Zavidimo mu, kako ne bi. Prepoznaju ga po gradu, poželjan je, uspješan umjetnik i biznismen, sve ga curice žele, a mi smo, jebiga, više manje prdnuli u čabar. Ne samo jer nismo nešto popularni. Već smo lagano ostarjeli, nagnjili, umorni, ispuhani, ispali iz đira i kombinacija. O nama se jednostavno ne priča. Unatoč mojoj katkad očajničkoj želji da nije baš tako – baš tako jest. Plaćaju me da pišem, ne baš izdašno, ali da pišem istinu. Znam, nije ju danas u modi pisati, al’ bar sam toga oslobođen jer sam odavno izašao iz mode. Zlobnici bi primijetili – ako sam ikad i bio. Pa ipak, iskra povremeno zaiskri jače no ikad. Osjetim se ponovno jak i spreman. Preplavi me takav nadljudski nalet optimizma i nade da mi se gotovo učini da se utapam plućima (pre)punim zraka. Uvjeravam li sebe lažno da sam prestar i oronuo da od sebe prikrijem činjenicu da se umjesto muzikom više bavim sobom da ne poludim od premalo bavljenja muzikom. Tako je to naime kad se moraš stalno prilagođavati drugima u bendu o kojima ovisiš. Njihovim životnim prilikama, energiji, volji, vremenu i motivaciji. A za mene vrijedi da je pošten rad samo onaj kad se na nečemu radi svaki dan – jer to i nije rad kad radiš ono što voliš – ono za što si poslan ovdje. Pa ipak, davno sam si rekao da neću odustati ni kad ću htjeti odustati, kad bi svatko “normalan” odustao. Ni kad me nastavak bude koštao na tisuće načina.

To je, vidite, jedna velika prednost kod pisanja. Tu ovisiš samo i isključivo o samome sebi. Istovremeno zastrašujuće i obvezujuće, ali i rasterećujuće, utješno i oslobađajuće. Nema za lijenčine poput mene bolje od zadanog roka isporuke teksta. Rokovi – bog vas blagoslovio.

Dino se opet raspričao o jednoj maloj, ispričavam se moram ići, strašno je uzbudljivo i uz tako sočne opise da se Ze i ja osjećamo kao da barimo s njim…