Tišina ovdje stoji mirno, nevjerojatno mirno. Nepomično drži stražu, čuva od zvukova.
More se polako približava neumoljivim kracima plime. Gledam današnju sliku kroz prizmu sjećanja na ljetne dane kad na ovoj plaži nisam bio sam. Velik dio čarolije otoka nosila je i ONA, itekako.
Čudna sam sjenka samog sebe, nesigurna, koja pognuta posrće u neprestano tinjajućoj nelagodi da ću JU sresti i ne daj bože ispasti nekakav uhoditelj. Ipak, zaljubljenost u ovaj otok bila je jača od tog straha.
Nasukan na pučinu, kao da se ne događam samom sebi, kao da se događam nekom drugom, ni spremnom ni nespremnom, zurio sam u nagužvane valove i pokušavao se otarasiti prošlosti kao da ne znam da sam zbog prošlosti i došao. Htio sam otok gledati očima sadašnjosti, prepustiti se, uživati u njemu, ali nikako nisam uspjevao sasvim se mimoići s nemirnim duhovima prošlosti, njihovom neutaživom žeđi za mojim bolom i pokajanjem. Je li to sve samo bio moj bad trip, je li to bila jadnost jadno prerušena u hrabrost da se suočim s prošlošću ili hrabrost za koju sam znao da bi sa strane mogla izgledati sasvim jadno, jalovo i neprepoznatljivo slabašna? Sve je odzvanjalo nekom drevnom pustopoljinom. Otok i ja prepoznavali smo se u svojoj pustoši, lijepom samo onoliko koliko ogoljivanje pustinjaštva može biti lijepo. On je naravno u svojoj nadnaravnoj ljepoti bio sasvim ravnodušan prema mojoj patnji, čak i prema mojoj periodičkoj ravnodušnosti – možda mu je ona više odgovarala jer su nam pritom vibracije bile usuglašenije. Zaranjao sam među namreškane valiće, zaboravljao na časak zašto sam tu, pa se onda sjetio da se onakve, stare čarolije u potpunosti mogu doživjeti samo udvoje, da je sve što mogu dobiti, zasad kompromis i eventualno postepeno pročišćenje…

Otok se spremao pokazati mi svoju drugu stranu, hm ili mi se spremao postupno mi pokazati moju drugu stranu, koje se možda previše bojim da bih je uvidio čak i da mi ju OTOK odmah odluči prikazati. Prvo sasvim zamagljen obris koji se polako bistrio i dozvoljavao da se nazru konkretnije, jasnije konture. Trebalo je ući u vodu jer me hrpa golih talijanki zbunjeno gledala s obale, zašto samo sjedim i zadubljen i manijački zamišljen samo tuckam nešto u mobitel umjesto da se prepustim taktilnim uživanjima ulaska u tropski tirkizno more i sušenja na ne prejakom suncu. Valjalo je ući u vodu, kupiti još koji sat nečudnosti kad se iz nje izađe – jer nepomično višesatno buljenje u vodeni horizont izgleda manje začudno kad se čovjek periodički brćne ko i ostatak ljudi na plaži…

Bilo je neke ljepljive ljekovitosti u zraku, nečeg što je bilo zaduženo da te poput vodiča polako prebaci na novu frekvenciju postajanja, neću nužno reći usporeniju, naprosto drukčiju, opušteniju i nešto čulniju. Nije tu u blizini bezveze smještena psihijatrijska bolnica. Mogao bih se i ja tamo prijavit, našli bi sigurno neke opravdane razloge da me, barem na neko vrijeme, zadrže. Možda i nisam htio isprati prošlost, možda nikad ni neću, nadam se da neću jer pustinjaci poput mene često u sjećanjima pronađu onaj spasonosni začin da jelo svakodnevice bude ne samo lakše probabljivo već i na momente gotovo ukusno. Nije stvar u tome da non stop volim biti sam, nitko ne voli biti u potpunosti sam, već samo u više no dovoljnoj mjeri ne volim biti stalno okružen drugima. Taj zlatni kavez ljubavnih veza, koliko god u njega uljuljuškan bio i zadovoljno cvrkutao uvijek je budio porive za ekscesom, probojem, iskušavanjem čvrstoće i kakvoće rešetaka. Čak i onda kad se velik dio mene nije slagao s potezima koji su, u najmanju ruku, dovodili u pitanje o(p)stanak u tom “kavezu”.

Zvuk rascvjetavanja valova o stijene, šum njihova nježnog zapljuskivanja obale i povlačenja šljunka, u spoju s povjetarcem s pučine odvodio me negdje daleko od uobičajenog mene. Mogao sam biti bilo gdje, bilo tko, raspljusnut po planetima. Ubrzavao sam kroz psihodelični tunel, upijao konačno otok koji je nudio čuda i čarolije. Pri kraju puta, pri povratku u svjesnost, bio sam ljubomoran što ga nemam na duže vrijeme, što ga nemam zauvijek. Bio sam opasno navučen na otok. Sjetih se NJE kao začudne kombinacije najumiljatije blagosti i najokrutnije bezumne destrukcije – kao da joj je to usadio ovaj očaravajuće nepredvidljivi OTOK  čiji je važan sastojak oduvijek bila, kraljica bez krune…

Bilo mi je čudno kako je već 21 sat, a ja uopće nisam gladan. Najeo sam se mora i zraka izgleda. Prilikom zadnjeg kupanja, zamišljen kakav jesam, umalo sam se glavom zabio u stijenu. Nisam mogao, a da ne zamislim (jer kako drukčije kad nemaš s kim pričat nego sam sa sobom) ovaj dijalog za kraj:
“Pa dobro kak’ si uspio glavom se zabit u stijenu?”
“Ha plivao sam leđno.”
“Pa dobro, svejedno, kaj ne paziš?”
“Ha mislio sam da će pištat kad se približim”…

Objava FRIK IZ KVARTA – Sunce je najljepše kad gasne pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.