Bila je 1989. godina, Dalaj Lama je dobio Nobelovu nagradu za mir, u Berlinu su komadić po komadić rušili Zid koji je dijelio istok i zapad, a u Velikoj Gorici, tada samo jednom od zagrebačkih kvartova, jedan dječak je prvi put zakoračio na Radnikov stadion. Hrvoje Jančetić, osmogodišnji dječak, s igrališta u ulici preselio se u klub koji je svakom dječaku iz našega grada bio pojam.

– Bilo je to neko drugo vrijeme, nije bilo kompjutora i Playstationa, nogomet nam je bio jedina zabava. Taman sam bio krenuo u školu, vrijeme smo uglavnom provodili na ‘školskom’, stalno hakl na dva gola… I bilo je logično da se cijela škvadra dogovori: ‘Ajmo svi u Radnik’. Je, u to vrijeme Radnik je bio pojam, svaki klinac želio je igrati u Radniku – prisjeća se Hrvoje, danas 34-godišnjak koji ulazi u završnu fazu jedne lijepe karijere.

Ponovno je na istom stadionu, u klubu koji je u međuvremenu postao Gorica, s kapetanskom trakom na ruci.

– Lijepo je vidjeti da danas Gorica postaje ono što je Radnik bio u moje vrijeme, klub u kojem svi klinci žele igrati – kaže Jančetić.

Bilo mu je osam godina kad je došao na prvi trening, ali nije odmah mogao početi igrati za Radnik.

– Danas je to malo drukčije, djeca počinju igrati utakmice već s pet godina, u moje vrijeme to baš i nije išlo tako. Prve utakmice odigrao sam u mlađim pionirima. Počeli smo igrati, postali smo klapa, škvadra, i tako je krenulo – priča Hrvoje.

Dok smo dogovarali ovaj razgovor baš je bio na putu prema groblju. Išao je posljednji put pozdraviti svog prvog trenera iz Radnika, legendarnog Željka Plepelića Belog.

– Čuo sam puno priča o njemu kao igraču, svi kažu da je bio vjerojatno jedan od najvećih igrača u Turopolju. A o Belom kao čovjeku i treneru… Ma sve najbolje! On me uveo u cijelu ovu priču, on je inzistirao da idem na selekcije ZNS-a, baš on me i odveo na selekciju na kojoj sam se izborio za odlazak u NK Zagreb. Beli je svakako zaslužan što sam otišao na stepenicu više, da vidim koliko mogu i vrijedim. Tako je zapravo i krenuo moj put – zahvalan je Jančetić.

Nakon devet godina u Radniku preselio se u Kranjčevićevu, prvo otišao na posudbu u TŠK iz Topolovca, ondje skupio prvo prvoligaško iskustvo, pa 2003. krenuo na prvi izlet u inozemstvo. Mađarski Györ, prva tamošnja liga, pa nakon godinu i pol povratak u Hrvatsku. Skrasio se u Čakovcu, u NK Međimurju, pa 2006. ponovno spakirao kofere, uzeo putovnicu i otisnuo se u Grčku. Ponovno prva liga, klub se zvao Egaleo.

– Ta faza karijere mi je i najljepša. U Međimurju mi je igrački bilo jako lijepo, iako financijski baš i nije. No to je priča koja se ponavlja u hrvatskom nogometu već godinama… Međutim, kroz Međimurje sam se uspio izboriti za taj transfer u Grčku. Otišao sam u jedan solidan klub, u fantastičan grad, jer tih godinu i pol živio sam u Ateni, i mogu reći da sam jako zadovoljan tim periodom života – vrti film Jančetić.

Po povratku iz Grčke potpisao je za Inter iz Zaprešića, proveo ondje četiri godine, ponovno igrao prvu ligu, a ugovor mu je istekao 2012. godine. Ubrzo je zazvonio telefon, s druge strane bio je predsjednik Gorice Nenad Črnko sa samo jednom porukom: “Hrvoje, volio bih da dođeš kući, da zaigraš za Goricu”.

– Prihvatio sam njegov poziv sa zadovoljstvom. Rekoh, odavde sam, ovdje sam počeo, pa mogu ovdje i završiti karijeru. I tako je krenula moja nova priča s Goricom – kaže Hrvoje.

Onaj dječak s početka priče sad je u 35. godini, u kosi se nazire i poneka sijeda, a to obično znači da je vrijeme za pogled unatrag. I odgovor na pitanje je li moglo i bolje.

– Ja sam zadovoljan sa svime što sam napravio, a sad, jesam li mogao napraviti više… Ne znam. Iskreno, volio bih da jesam, ali ni za čim ne žalim. Bilo je to i spleta okolnosti, u tom nogometnom životu čovjek nekad mora imati i sreće, biti na pravome mjestu u pravo vrijeme, pogoditi trenutak… Ali, kažem, sretan sam jer sam svašta prošao kroz nogomet, bila je to i dobra životna škola, naučio sam puno i o međuljudskim odnosima. Nogomet je u svakom slučaju napravio od mene osobu kakva kao klinac nisam bio – rezimira Jana, iako ne razmišlja još o kraju.

– I dalje sam ovdje, u Gorici, s napunjene 34, a dokle će ova priča trajati ovisi o više faktora. O klubu, o meni… Igrat ću dok god mogu, zašto ne, iako sam svjestan da dolaze mladi. Dok god sam dovoljno dobar na terenu, dok god me klub želi, ja sam na raspolaganju Gorici – kaže Jančetić.

Igrao je prvu ligu sa šest klubova u tri države, za kraj bi mu lijepo sjelo zaigrati je i sa svojim klubom.

– Kvalitetu imamo, po tom smo kriteriju svakako među prve tri momčadi u ligi, a hoćemo li završiti prvi… Ja se iskreno nadam da hoćemo, cijela momčad vjeruje u to, pa ćemo vidjeti što dalje. Hoćemo li ići u prvu ligu ili ne, odlučit će ljudi u klubu, mi igrači u ta pitanja ne ulazimo. Tu smo da na terenu damo sve od sebe, da budemo prvi i pokušamo izboriti promociju u 1. HNL. Jer najljepše je biti prvi, podići onaj pehar na kraju, dobiti medalju. Puno to znači, pogotovo mojim mlađim suigračima za daljnji razvoj. Ja vodim te dečke, najstariji sam ovdje, i jako mi je važno to što smo dobra smo klapa. Kako god završi, a ja se nadam se da će završiti proslavom naslova prvaka, pamtit ćemo ovu sezonu – priča gorički kapetan.

Muči se Gorica ove sezone, pokazao je to i posljednji poraz od Lučkog, ali razloga za dramu nema. Barem tako misli kapetan.

– Gledajte, Gorica je i dalje relativno mlad klub, u stvaranju, a smo stalno tu, u vrhu. Ima i oscilacija, naravno, ali cijela druga liga je takva, svatko može pobijediti svakoga – smiruje situaciju Jančetić.

Naučio se kroz karijeru da su normalni i usponi i padovi. Brod koji vozi prema prvoj ligi i dalje je na svom kursu, unatoč svim problemima, a kapetan Jančetić je za kormilom…