U našoj stalnoj rubrici Čitatelji preporučuju, koju donosimo u suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica, predstavljamo dojmove, preporuke i osvrte čitatelja na knjige koje su ih zaintrigirale, potaknule na razmišljanje ili ostavile snažan dojam. Ovaj put donosimo recenziju čitateljice Josipe Dević, koja je pročitala knjigu Zašto nam djeca postaju nasilnici i odlučila s nama podijeliti svoja razmišljanja o ovoj važnoj i aktualnoj temi.

ZAŠTO NAM DJECA POSTAJU NASILNICI? Autor: Michael Winterhoff

Zbog našeg odgoja! Ovaj kratak odgovor je strašna istina koja sam otkrila u najboljoj knjizi o odgoju koja mi je došla pod ruke! Čak i ako niste ljubitelj knjiga o odgoju i imate otpor u stilu „ja ću svoju djecu odgajati na onaj staromodan, intuitivan i autoritativan način“ ova knjiga je i za vas.

Dr. Michael Winterhoff jedan od vodećih njemačkih psihijatara na području dječje psihologije daje jednostavnim rječnikom klinički preciznu sliku današnje djece od najranije dobi do tinejdžerstva. Oslikava društvo koje se vrti oko dječjih želja i potreba pri tome ne poštujući dječju nesposobnost da razumije funkcioniranje današnjeg društva i to da dijete treba pravila, granice i rutinu. Početak knjige naglašava važnost zahtijevanja rutine, ponavljanja obaveza te pravila koja dugoročno od djece rade funkcionalne članove društva te emotivno zrele ljude.

Tri ključne greške koje prema ovom psihijatru rade svi uključeni u sustav odgoja prvenstveno roditelji te nakon toga odgajatelji te učitelji su sljedeće:

1. Partnerstvo – djeca nisu naši partneri, oni moraju biti vođeni čvrsto i s ljubavlju kroz život. Djeca ne trebaju i ne smiju odlučivati hoće li ili ne oprati suđe, napisati zadaću, kada će roditelji doći po njih u vrtić, do kada smiju ostati vani ako su u pubertetu. Moraju se naučiti zapovjednom lancu, toleranciji i frustraciji odgađanjem njihovih potreba jer se samo tako čine radno konkurentnima jednoga dana na tržištu. Djecu ne treba opterećivati financijama, odnosima roditelja te laički rečeno pričama koje nisu za njihove uši. Moraju poštivati pravila i formu! Prvi poremećaj odnosa je ujedno i najblaži.
2. Projekcija – svoju vlastitu vrijednost roditelji su počeli mjeriti kroz uspjeh svoje djece. Koliko su uspješni u školi ili sportu, koliko su napredni, a ne koliko su im djeca emocionalno zrela bića. Dijete kao centar Svemira prema kojemu se sve ravna i okreće od obitelji pa do društva i sve se podređuje njihovim potrebama i željama pogrešna je pretpostavka. Nastavno na to dolazi i sustav odgajatelji i učitelj koji sve češće postaju dijagnostičari koji samo prenose ono što vide gubeći autoritet da sa svoje pedagoške strane isprave. Pedagoška struka baš kao i roditelji polako posustaje u borbi protiv iskrivljenih odgojnih metoda. Standardi u školi se sve više snižavaju i moramo biti iskreni pa priznati da će ovaj sustav obrazovanja teško dati nekog novog Nikolu Teslu.
3. Simbioza – najstrašniji treći poremećaj. Do simbioze dolazi kada se kod djeteta ne razvije živčana stanica čovjek već ostane na stupnju razvoja živčana stanica predmet. Jednostavno rečeno predmet služi zadovoljavanju potreba i ako se roditelji ponašaju kao „predmet“ odnosno ne postavljaju djetetu granice već služe isključivo da bi mu ugodili u svakoj želji i prohtjevu i oni mu ono će ih tako i tretirati kao i sve ljude koji mu prolaze kroz život. Samo postavljanjem granica i ograničenja uz davanje zdravih emocija dijete će znati razliku i tako se razvijati. Dijete nije napredno, dijete je dijete! Dijete nema jak karakter već samo ne zna slušati! Dijete nije živo već nema koncentraciju jer nije dobilo jasnu poruku, dosta je! Dijete i roditelj u nezdravoj simbiozi koja u konačnici daje djeci frustraciju i obijest, a roditeljima bijes i ljutnju jer djeca žele sve i žele sve odmah.

Ovakav odnos je najgori jer dugoročno stvara društvo koje nije funkcionalno i koje neće imati osjećaja za druge članove društva pogotovo starije i potrebite.

Dodatan ogroman problem je nesposobnost društva da se izbori s ogromnim valom ovisnosti o tehnologiji i društvenim mrežama koja je u Japanu iznjedrila novi pojam: HIHIKOMORA -mlade osobe koje nemaju razvijenu emocionalnu inteligenciju, nikakvu društvenu interakciju te sve vrijeme provode u svojim sobama boraveći u virtualnom svijetu.

Ovom knjigom autor nam poručuje da je u redu onaj  „staromodan “ tip odgoja: „operi to suđe, nisu svi razgovori za djecu, zato što ja tako kažem, taj film ili igrica nije za tvoju dob, u sobu pisati zadaću, ako treba pomoć zovi.“

Dr. Michael Winterhoff napisao je ovu zastrašujuću knjigu ne zato što ne voli djecu već baš zato što ih voli. U svojoj praksi iz dana u dan osobno svjedoči sve frustriranoj djeci koja nemaju svrhu u životu te sve iskrivljenijoj slici budućeg društva kojem nedostaje sve ono što nas čini toplim, dobrim ljudima.

Njegov najveći strah je da zbog posljedica vlastitog odgoja ne postanemo društvo koje mrzi djecu koja su takva zahvaljujući našem odgoju, a od toga nas ako se ovaj pristup nastavi ne dijeli još dugo!

Možda ovo nije najidealnija knjiga za posuditi u knjižnici za provod na plaži jer je ovo knjiga s kojom sam se najviše borila i najduže je čitala, no meni osobno vrijedi svake stranice!

Autorica: Josipa Dević

Objava ČITATELJI PREPORUČUJU Michael Winterhoff: Zašto nam djeca postaju nasilnici? pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.