Iz Veterinarske ambulante Pokupsko Cerje stiže apel u kojem nas upozoravaju da pojedinci ne udomljavaju pse, već ih iskorištavaju, čak i za prostituciju!  U tekstu koji prenosimo u cijelosti djelatnici ambulante iznose teške optužbe nakon kojih bi trebala reagirati policija i Državno odvjetništvo. Upozoravaju kako se psi odvoze u restorane, bordele, vojne poligone, te za ‘kojekakve’ vjerske obrede. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

“Sklonište za životinje bavi se skupljanjem napuštenih i izgubljenih životinja, koja podliježu Zakonu o zaštiti životinja i Pravilniku o skloništima. U sklonište dolaze psi mali, veliki, štenci, ranjeni, bolesni, asocijalni, pothranjeni, poznatih i nepoznatih vlasnika, poznatih vlasnika psi se vračaju vlasniku , a oni koji nisu bili mikročipirani ostaju u skloništu. Za to vrijeme u skloništu se mikročipiraju ,cijepe protiv bjesnoće, očiste od unutarnjih i vanjskih nametnika , liječe , socijaliziraju, prati se njihovo psihičko i fizičko stanje, oglašavaju…. Ako se ne pojavi dobra duša koja će im pokloniti dom nakon 60 dana idu na eutanaziju i neškodljivo se zbrinjavaju u Agroproteinku.  Skloništa za životinje spadaju u grupu komunalnih poslova.

Grubo zvuči , ali na žalost iako se radi o živim bićima,  zbrinjavanje napuštenih životinja svrstavaju se u grupu komunalnih djelatnosti.

Znate li zašto je to tako?

Prijatelji, ljubitelji , razno razne udruge za zaštitu životinja do dana današnjega nisu se uspjele ili se nisu željele izboriti da psi i mačke dobiju drugačiji status.
Unazad par godina u ovom poslu susrećemo se sa raznoraznim “spasiteljima” , “ljubiteljima “, udrugama , volonterima , ali od stotina njih koji su prošli kroz naše sklonište iskrenih udomitelja i ljubitelja pasa može se izbrojati u jednoznamenkastom postotku.

Počinjete se pitati zašto je to tako , ako se bore za dobrobit životinja , zašto se ne izbore za njihov život?!
Zašto im odgovara eutanazija koja se provodi po skloništima nakon 60 dana?!
Do nedavno smo i sami vjerovali u spas tih pasa , ali danas – to je samo bacanje prašine u oči javnosti.
Saznajte i  zašto.

Priča kreće ovako.

U našem kraju svijest udomljavanja je jako niska. U sklonište ljudi rijetko dolaze da bi udomili psa, čak u  jednom periodu od godinu dana pse smo  držali po šest mjeseci u skloništu  i to na račun skloništa ne bi li spasili svaki život , ali tu se dovodimo do bankrota jer pomoći od nikud nismo dobivali i ponovno smo bili prisiljeni vratiti se na eutanaziju nakon 60 dana, jer psi svakodnevno pristižu novi i jednostavno smo bili krcati.

Međutim pojavljuje se jedna grupa ljudi koji su od samog početka rada skloništa dolaze kao udomitelji i uzimaju po dva, tri, pet, deset pasa odjednom , onako kao kad dođete u dućan po namirnice i trpate ih u košaru, tako oni dolaze u sklonište i trpaju pun auto pasa i odvoze ih u “novi” život i to najmanje jednom tjedno. Mi u skloništu prestretni kad bi udomitelji došli samo da se psi spase. Udomljavanje nam ide 100%, a ona saznajemo da oni nisu stvarno udomljeni , već da su otišli na privremena čuvanja s kojeg brzo odlaze u nove domove – pa ajde neka je i tako, bitno da su živi.

Ljudi svakodnevno zovu za nove pse ostavljene i odbačene i sretni smo da ih uopće itko hoće udomiti, a onda dolazimo do novih informacija.

Pitate se pa zar samo mi imamo toliko puno pasa lutalica, pa zar su naši ljudi toliko bezosjećajni i neodgovorni, ali onda dolazimo do novih saznanja.
Pse dovoze iz susjednih gradova, pa čak i iz Bosne i Srbije, ostavljaju ih u kutijama po centru grada, na autobusnim stanicama, veterinarskim ambulantama … pozivaju sklonište i predstavljaju se kao nalaznici koje su pronašli jadne, nesretne i odbačene peseke.
Sklonište ih preuzme jer im je to posao i čipira , cijepi, lijeći i oglašava pse , a onda te iste “spasiteljice” nalaznice  raspituju jesu li peseki dobro i kad mogu na udomljavanje pa  dolaze osobno  ili šalju “udomitelje” u sklonište i preuzimaju te iste pse , ali sad čipirane, cijepljene i sa knjižicom, spremne za daljnji korak i to bi trebao biti sretan kraj, ali to nije nije kraj tu počinje prava agonija za pse.

A onda se počnete pitati – kako jedna grupa ljudi uspije udomiti toliku količinu pasa i svako malo dolaze po druge – nove pse koji se nalaze u skloništu, jer u  mjesec dana pravih udomitelja je u jednoznamenkastom broju. Jesmo li mi nesposobni, što krivo radimo, prilagođavamo se udomiteljima da dolaze kad im paše … ali sve je to ništa.
Odjednom hajka na društvenim mrežama  po nama da su psi bolesni, neuhranjeni, puni nametnika  i skupljaju novac za njihovo liječenje.  A sklonište tim istim osobama doniralo  hranu i tablete protiv nametnika u zahvalnost spašenih pasa . Pa  idemo i mi korak dalje. Nakon takvih objava po društvenim mrežama i prijava inspekciji ,  kod udomljavanja snimamo svakog psa  i stavljamo na fb da se vidi kakav je pas otišao iz skloništa, što im naravno više  nije odgovaralo, ali i dalje dolaze po pse.

Nakon godinu dana od udomljavanja psa iz našeg skloništa krenemo kontrolirati jesu li psi revakcinirani protiv bjesnoće i uočavamo da NISU. Obavještavamo nadležne institucije i postavljamo pitanje – udomiteljima gdje su svi ti psi koje su  udomili  iz našeg skloništa? Neki se uopće nisu javljali na telefon, neki ne stanuju na tim adresama, a jedan odgovor glasi ovako:  sad kad  smo ih mi udomili  vi kao sklonište nemate što više pitati gdje su psi.

Odjednom se pojavljuje povratnica iz Njemačke koja je otvorila veterinarsku ambulantu i poziva nas na red, da zašto mi ne prebacimo pse koje su neke osobe dalje preudomile, mi joj objašnjavamo da postoji zakonska regulativa na temelju koje se vrši prijenos vlasništva i da mi to nismo u mogućnosti napraviti, te nas želi prisiliti  da i dalje dajemo pse gore navedenim „spasiteljima“ kojima smo zabranili pristup u sklonište, dok nam ne dokažu da su svi psi udomljeni živi i zdravi.

Kad je shvatila da to ne ide, odlučila je stvar preuzeti u svoje ruke i krenula masovno organizirati “udomljavanje“ pasa. Veterinarka sa svojim „spasiteljima“ i inicira otvaranje udruge.
U veljači 2014. njeni ljudi „udome“ 40 pasa iz našeg skloništa, dolazili su po njih baš kao u dućan po namirnice.
Ponovno sad toj veterinarki, inspektorici, osnivačici udruge  i kako se sve nazivala i lažno predstavljala, postavljamo pitanje gdje su psi koje su njeni  ljudi udomili – odgovor nismo dobili, naprotiv napadnuti smo – tko smo mi da pitamo gdje su psi , jer da ih oni nisu uzeli bili bi eutanazirani.

Mi ne odustajemo da saznamo sudbinu pasa .
Ta ista vlasnica – povratnica veterinarske ambulante javno iznosi statistiku eutanaziranih pas, iako su to zaštićeni podaci i tada počinje javni linč na vlasnika skloništa, njegovu obitelj, djelatinke i njihove obitelji. Prijetnje smrću  javno na društvenim mrežama od više osoba, slanje prjetećih poruka u inbox na fb, provaljivanje u sklonište i puštanje pasa …razvalčenje i iznošenje neistina u medijskim člancima ,a da nas nitko od tih novinara nije niti nazvao.
O svim njihovim radnjama obavještavamo nadležne institucije.

Ali klupko se odmotava dalje.

U lipnju 2014.god. pojavljuje se osoba njemačkog državljanstva koja se predstavlja kao neka zvijezda i svojim svakodnevni telefonskim porukama i pozivima vrši pritisak na sklonište,  ugovara sastanke nas i Predsjednika države, Premijera, Zagrebačkog gradonačelnika…jer ona je poznata faca  i šalje ljude koji kod dolaska u sklonište izjavljuju – poslala nas je gđa…. po par peseka. Njemica  organizira masovno “udomljavanje” kroz svoje hrvatske menadžere, koje uredno prenose naše pse po fb i kukaju nad njihovom sudbinom, prikupljaju donacije za njihova spašavanja ili kako one to slatko kažu – izvlače ih iz skloništa. U svakom razgovoru joj dajemo do znanja da želimo znati gdje su psi nakon udomljavanja za mjesec, dva ili godinu, a ona onako tepajući – pa naravno da ćete znati gdje su peseki. Svi udomitelji su upozoravani da mi želimo znati gdje je koji pas i potpisali su takve i ugovore, ali  “udomitelji ” nas očito nisu ozbiljno shvaćali.
Napravili smo rez, krenuli u provjere “udomljenih” pasa i ostali u šoku.
Od preko stotinjak pasa koji su ” udomljeni ” unazad pola godine, nismo pronašli na adresama udomitelja, osim kod udomitelja koji je udomio preko 60 pasa , pronašli smo njih 4 i to u svinjcu, bez trunke svjetla , a u zdjelama za hranu – šrot (mljeveni kukuruz).
za ostale udomljene pse nije imao nikakvu dokumentaciju gdje su . Na adresi jedne udomiteljice zateknemo pse koji su došli čak iz Srbije, Bosne  i kod nje su na čuvanju za daljnje „udomljavanje“,ali pse koje je udomila od nas više nisu kod nje.
Zanimljiva je činjenica da na svim tim adresama koje smo provjerili naših pasa nema.
Šok i nevjerica!
Zašto udomljuju , a psi nisu kod njih?! Njihovo objašnjenje je da ih žele spasiti i da su na privremenom čuvanju!
Na čuvanju  kod teta čuvalica  kojima plaćaju mjesečno od 300 do 700 kn po psu + hranu, veterinarske  troškove ako ih treba, ampulice … po  razno raznim podrumima, svinjcima, štalama… kakvo je to  skladištenja pasa za put prema “udomiteljima” !

Raspitujemo se cijelo vrijeme pa kuda odlaze te sve silne količine pasa ,a onda saznamo da postoje dva kraka transportiranja pasa i mačaka preko granica – jedan preko Slovenije, dugi preko Mađarske, ali ne kod udomitelja – odvoze ih za restorane, labolatorije , bordele, vojne poligone, kojekakve vjerske obrede .

Također dobivamo informacije da su se upravo naši psi,  sedirani transportirani za Sloveniju u bunkeru osobnog automobila i to istu večer iza 23 sata kad su od nas „udomljeni“ .

Štenci i mladi psi  odlaze istu večer ili sljedeći dan preko granice, dok se za druge traži novo tržište “udomitelja”. Obično se takva “udomljavanja” odvijaju po parkiralištima ili šumskim putovima.Oni psi  koji ne odu odmah – skladište  se na privremena čuvanja u tim prljavim ćumezima,  a onda nastupaju menadžerice i  reketare medijski poznate osobe – one koji su osjetljivi na te jadne nedužne okice koje su spašene od ubojica šintera.
Izvlače  im novac na način da kuju treba hitno kastrirati, da pas ima tumor pa treba skupa operacija, da pas ima  proljev, giardiu i slične izmišljene bolesti, a da taj pas možda više i nije u RH.

Skupljaju donacije po društvenim mrežama na njihove slike koje su skinute sa stranica skloništa, skupljaju donacije za njihovo liječenje, ali vrte se uvijek one iste slike.
Jeste li se ikad zapitali – kako izgleda pas kojeg je neki ” spasitelj” izbavio iz ralja smrti nekog šinteraja? Jeste li ga posjetili i poigrali se s njim? Čisto onako da vidite kako je.
Zašto nema slika iz novog doma? Koliko ste novaca uplatili takvim ljudima na njihove privatne račune i račune neke udruge za razno razna liječenja , za hranu, za smještaj kod teta čuvalica … a da ni ne znate o kojem psu se radi, a samo ste pali na sliku tužnog pogleda jednog nesretnika u skloništu , koju pseći menadžeri vješto vrte po Internetu ne bi li što više ljudi uplatilo i pomoglo.
Pa ako se i pojavi neka novija slikica ispod nje piše – udomitelj ga ne može više zadržati kod sebe, traži novi dom, a do tad treba novčeke za čuvanje, hranu, ampulice, ogrlice…..
Niste li se zapitali da taj pas možda  nije vraćen od udomitelja, već od tamo negdje gdje su ga odveli i gdje nije zadovoljio potrebama – a takvih smo troje zatekli sasvim slučajno na jednoj adresi čuvalice koje su “spasitelji” odveli “iz skloništa prije tri godine, navodno su bili  preko granice RH, a onda su ih vratili ponovno u  Hrvatsku. Misleći da ako im promjene imena ,da mi ne prepoznajemo pse o kojima smo se brinuli dva mjeseca.

Pa se onda pitate koga lažu, koju igru igraju ! Zamislite tri godine psa nisu uspjele udomiti?! U čemu je tajna?! A nama šalju  „udomitelje“ koji dolaze  sa kombijem i nije problem izgled psa, godina, spol, karakter… bitno da je pas.

Da nije tužno –  bilo bi smiješno!

Nakon svega što smo vidjeli i doživjeli, uvodimo pred provjere udomitelja. Jedan ponedjeljak dolaze dvije ženske osobe u kombiju Njemačkih tablica, žele udomiti jednu kuju, kažemo im da je skotna, onda će drugu, na žalost  i ta je skotna , onda će treću  za koju smo garantirali da nije skotna, a bližio joj se rok od 60 dana, a njena prijateljica je  cijelo vrijeme ispitivala kako bi uzele više pasa i da ona  živi u Berlinu, da bi psi išli s njom. Potencijalna udomiteljica  je ispunila upitnik u kojem je navela da živi  u HR, doma je već imale psa koji je invalid. Sutradan smo otišli u provjeru  i rekli udomiteljici da odmah u srijedu može doći po kuju koju je izabrala, a njenoj prijateljici smo otvoreno rekli da ne udomljavamo pse gdje ih ne možemo kontrolirati i posjetiti. U srijedu zove potencijalna udomiteljica i kaže da ne može doći , da bi došla u petak, ali u petak se nije pojavila niti nazvala, ali su zato nazvale novinarke  koje i tako pišu što im je volja, a ne ono što je stvarno istina.

Nakon par dana  zove gospođa iz Slovenije da bi udomila psa – kažemo joj da ne udomljavamo pse gdje ih ne možemo kontrolirati.

Sljedeći tjedan zove nas telefonski gospođa iz Švicarske i objašnjava nam kako ona jako puno pasa spašava iz Hrvatske….i da ona želi udomiti sve naše peseke kojima je rok za eutanaziju.
Nakon toga dolazi žena i muškarac u sklonište sa Švicarskim registarskim oznakama na autu i kaže gospođa da je ona zvala i da bi uzela više pasa, pozvana je da ide ispuniti upitnik za udomljavanje da znamo gdje idemo u provjeru , na to žena počne vikati i vrijeđati, zgrabi psa iz kaveza i počne bježati s njim prema autu , spriječimo je u njenom naumu i o svemu obavještavamo policiju i naše nadležne.
Nakon par dana zove žena iz Nizozemske koja također želi udomiti više pasa ….

Pitate se od kud jedna Njemica, Švicarka,Slovenka, Nizozemka zna za naše sklonište i nije im bitna kilometraža koju bi prevalile do skloništa , a naši sugrađani stalno nas omalovažavaju da smo daleko od metropole i da smo u nekoj zabit?! Jesu li se to šefice javile, jer njihove menadžerice više nemaju pristup skloništu i sve kontroliramo?!

A tko su pseći menadžeri?
To NISU  ljudi koji pse šeću , kupaju, četkaju, hrane, brinu o njima.

Pseći menadžeri su osobe na visokim položajima u privatnom životu zaposlene kao  tajnice po ministarstvima, administratorice , referenti u državnim i županijskim sudovima , odvjetnice, ravnateljice, knjigovođe, gradske vijećnice, veterinarke , tehničarke  koje na svojim radnim mjestima  surfaju po Internetu u razno raznim chetovima, forumima, fb grupama, traže nove žrtve za donacije, a tu su i pojedini novinari  koji im  služe za prezentiranje njihovih dobrih djela da prikriju tragove svojih prljavih radnji , jer zajedno s njima tikve sade.

Te iste menadžerice  iza sebe imaju vojsku socijalnih slučajeva , nezaposlenih, penzionera,   kojima upravljaju i plaćaju, a koji im služe za potpisivanje udomiteljskih ugovora, za čuvanje pasa, za prevoženje od lokacije do lokacije, a to su nam otkrili sami kad bi dolazili po pse jer njima je svaka kuna dobrodošla za život iako je na crno.

Nakon svih njihovih pokušaja da udome bilo kojeg psa preko granica RH , jer je očito nastalo pomanjkanje ” robe” na tržištu – tada nastupaju opet novinari i to na tajnom zadatku, misleći da su došli negdje gdje ljudi nisu vidjeli mobitel i slične naprave i snimali nas bez prethodne obavijesti, što smo također prijavili nadležnim institucijama, a onda drugi dan dolaze kao pravi ….

Zanima nas samo hoće li novinari zaista sve provjeriti, jer smo im predali  puno dokaza i dokumenata da javnost napokon vidi tko što radi i zašto su naše prijave odbačene?!

Do sada to nikoga nije zanimalo, gdje su svi ti  ” spašeni “psi  iz našeg skloništa, a menadžerice ne odustaju  i žele nas i dalje ušutkati, zastrašiti i preveslati kojekakvim forama samo kako bi se na bilo koji način dočepale psa.
Ta njihova  bahatost, ljigavost, dvoličnost, podmetanja, glumatanja jer  misle da varaju sklonište svojim postupcima , u konačnici samo uništava i ono malo trunke spasa i nade za ove nesretnike koje su njihovi vlasnici izbacili na cestu, a to pokazuje koliko im je pohlepa  bacila prašinu u oči i ne vide kuda vode ovaj pseći svijet …

A onda mi sami sebi ispadamo smiješni – prijavili smo sumnju na šverc pasa , prijetnje smrću … a dobili rješenje nadležnih  u kojem se odbacuju naše prijave i piše  da smo prijavili šverc egzotičnih životinja i da su prijetnje bile u afektu. Mi u cijeloj prići nismo ni bitni – bitni su psi kojima je presudio njihov vlasnik odbacivši ih, a onda oni koji se reklamiraju da spašavaju životinjski svijet a iz svojih fotelja organiziraju najodvratnije radnje pod krinkom spašavanja. Svi znamo za bijelo roblje, prodaju oružja, organa, droge i nitko ne shvaća ili ne želi shvatiti da su psi i mačke također u istoj poziciji , ali koga briga za njih –oni i tako spadaju u komunalni otpad. Možda nas nakon ovog teksta zapale, dignu u zrak jer to im je moto, ali naš moto je da svaki pas kojeg udomimo ima svoj dom u kojem će zaista biti voljen i doživjeti starost”.