Znaš, u zadnje vrijeme puca me zbilja jaka kriza
Još uvijek nisam popularan kao Mona Liza
Svoju dušu i tijelo u ruke tvoje sada selim
Samo, molim te, ostvari sve što god poželim
U žabe ću pretvarat sve one koji bježe
Na druge, nama mrske, društvene mreže

Želim:

Da se moje postove s dužnom pažnjom čita,
Da svi me obožavaju kao druga Tita
Da moje profilke po svim uredima vise
K vragu, nisam žena, al’ hoću bolje sise!
I da mi svaka fotka ima milijun „Sviđa mi se“
(Život već odavno vrijedi točno onoliko
Kol’ko ti je lajkova svijet frendova pokliko)

Da poznate mi face svoje komentare pišu
Da frendovi od zavisti glasno svi uzdišu
Sve najljepše curke za mene nek’ se bore
I nek’ su sa svih strana Zemljine kore
Ne pričam, samo kažem, ha moj dragi Bože
Želim da su curke baš svih boja kože

—–I kaj da ti velim, već me zbilja dugo rajca
Za frenda bi si htio i jednog vanzemaljca
Znam da zvuči glupo, al’ stvar je mojeg hira
Želim da me ovaj k sebi teleportira
Da me nekom novom postojanju nauči
Pa me živog i zdravog potom vrati kući
Poučavat ću tad Zemljane, premda ne znam kako
Kulturi te galaksije što daleko je jako

Jednu gorku istinu tvoje carstvo ipak krije
Čeg’ na njemu nema, ko da dogodilo se nije
U vrijeme mojih ranih, nježnih dječačkih dana
Nije još za tebe bilo nacrta ni plana
Pa ispada da tada ni sam još postojao nisam
Jer otac mi udovac s fotićem nije bio prisan
To me zbilja izjeda, u najmanju ruku smeta
Zbog tog patim od duboke krize identiteta
Da se to nikada ne bi dogodilo više
U ljudskome obliku ruka zadnju želju piše:
Sad kad sam ti dušu i tijelo svoje dal
Daj me pliiz pretvori u električni signal.
Neobjavljen neće biti ni djelić mog života
Pa nije li to krasno, nije li to divota!?
Bez brige, neće to za mene biti velika mana
Ionako nemam život van kompjutorskog ekrana.

AUTOR: Zlatko Majsec