Uoči proslave Jurjeva u Gradićima, razgovarali smo sa Stjepanom Barišićem – Števom Korlinom, 76-godišnjakom koji je cijeli život proveo njegujući i čuvajući turopoljske običaje. Njegova priča nije samo prisjećanje na prošlost, već i živi dokaz kako kroz ruke i sjećanja tradicija može opstati za nove generacije.

Od djetinjstva uz krave do čuvara običaja

Stjepan se prisjeća kako je još kao dječak, zajedno s djedom Jankom, odlazio na pašu i sudjelovao u jurjevskim običajima.

„Kao mali dečec vodio sam s dedom krave na pašu. Za Jurjevo smo ih kitili vijencima od vrbovih šiba i drugog raslinja uz potok“, prisjeća se.

Nekada se sve radilo od prirodnih materijala, bez žice, špage ili umjetnih dodataka. Vijenac je bio simbol zaštite i zdravlja blaga, a sam čin kićenja imao je duboko ukorijenjeno značenje.

Vatra kao simbol zaštite i zdravlja

Jedan od ključnih običaja Jurjeva bio je prolazak stoke kroz dim ili vatru.
„Blago je moralo proći kroz dim. Govorilo se da će tako biti zdravije. Je li to iz poganskih vremena ili ne, ne znam, ali tako se radilo“, kaže Barišić.

Na križanjima u selu palili su se krijesovi. Djeca su skupljala granje, šiblje i sve što je moglo gorjeti. U vremenima oskudice, to nije bilo jednostavno.

„Nije bilo obilja. Sve se koristilo za stoku. Slama se nije bacala, bila je vrijedna za prehranu.“
Unatoč tome, krijes se uvijek palio. Bio je središte okupljanja, druženja i simbol zajedništva.

Umijeće pletenja – znanje koje nestaje
Stjepan je vještinu pletenja naučio promatrajući starije.
„Gledao sam dedu kako radi. Nije bilo škole za to, naučiš gledajući.“
Posebno mjesto ima drenek, biljka koja se koristi za izradu uskrsnih i jurjevskih vijenaca.
„Drenek se savija u krug, unutra se napravi križ. Sve mora biti prirodno. To je bila osnova.“

Stjepan Barišić s unucima – Foto: Mario ŽilecDanas, priznaje, sve je manje onih koji znaju ili žele učiti.

Zašto je tradicija važna?

Na pitanje zašto je važno očuvati ovakve običaje, Števo ne daje filozofski odgovor, već jednostavan i iskren.

„Cijeli život sam čekao to okupljanje. To je druženje, to je naš način života. To ne bi smjeli zaboraviti.“

Posebno ga veseli što se u tradiciju uključuju i ljudi koji nisu rođeni u Turopolju.
„Došli su sa strane, ali su prihvatili običaje. To je znak da tradicija ima vrijednost.“

Nova generacija preuzima priču

Da običaji neće nestati, potvrđuje i njegova unuka Ema Barišić, studentica Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, koja upravo Jurjevo istražuje u svom diplomskom radu.

„Cijeli život gledam dedinu fotografiju kako kao dječak vodi kravu za Jurjevo. Tek sam kasnije shvatila koliko je to vrijedno“, kaže Ema.

Aktivno sudjeluje u izradi vijenaca i pripremi običaja.
„Danas svi nose palmine grančice, ali mi u Turopolju nemamo palme. Imamo svoju tradiciju i to treba čuvati.“

Dodaje kako joj je posebno važno što uči upravo od svog djeda.
„To je nešto što želim sačuvati i prenijeti dalje.“

Između prošlosti i budućnosti

Priča Števe Barišića pokazuje da tradicija nije samo uspomena, ona živi kroz ljude koji je prakticiraju.

Od skromnih vremena bez asfalta i struje do današnjih okupljanja uz društvene domove, Jurjevo je ostalo simbol zajedništva, prirode i identiteta Turopolja.

A dok god postoji netko tko zna isplesti vijenac i zapaliti krijes, ova priča neće nestati.

Objava Jurjevo u Turopolju: priča Števe Barišića koja čuva duh prošlih vremena pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.