U novom tjednu donosimo i novu recenziju čitateljice. U suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica predstavljamo recenziju volonterke Marije Gudek na knjigu „Žena kojoj sam čitao“ autora Bernharda Schlinka.

ŽENA KOJOJ SAM ČITAO, 

BERNHARD SCHLINK

            Ovaj sam roman pročitala brzo, gotovo ne ispuštajući knjigu iz ruku, ali već danima razmišljam o njemu. Definitivno me ne ostavlja ravnodušnom i ne da mi da odmah počnem čitati neku novu knjigu.

Michael Berg, glavni lik u romanu, polako i odmjereno priča nam o ženi, Hanni Schmitz, koja je obilježila njegov život. Upoznao ju je kao petnaestogodišnjak, a ona je bila dvadesetak godina starija od njega. Nakon slučajnog susreta na ulici, suptilno ga je uvela u svijet seksualnosti, potpuno ga zarobivši.

„… Sljedeće sam se noći zaljubio. Nisam spavao čvrstim snom, čeznuo sam za njom, sanjao o njoj, mislio da je osjećam… želio sam biti s njom…“

Svakoga dana nakon nastave odlazio je k njoj. Vodili su ljubav, a nakon nekog vremena, na njen zahtjev počeo joj je čitati. Pažljivo je slušala, često komentirala. Iako su dosta vremena provodili zajedno, čini se intimno povezani, Hanna je za njega ostala nepoznanica. Tek nakon nekoliko susreta otkrila mu je svoje ime. Sve što je saznao bilo je da je „odrasla u Sedmogradskoj, sa sedamnaest godina došla u Berlin i zaposlila se kao radnica u Siemensu, a s dvadeset jednom dospjela među vojnike…“

Ta zabranjena tajna ljubav činila ga je sigurnim u sebe, snažnim i nadmoćnim među vršnjacima. U jednom momentu kaže kako je tada nesumnjivo bio sretan i pita se zašto je danas sjećanje na te dane ispunjeno tugom. Jednoga dana Hanna bez pozdrava odlazi, a taj njen potez Michaela ostavlja u preispitivanju i krivnji.

Osam godina kasnije, kao student prava, Michael ponovno susreće Hannu. Prisustvuje suđenju bivšim čuvaricama koncentracionog logora koje su optužene za ratni zločin, kad nisu pustile logorašice da izađu iz prostora crkve gdje su žive izgorjele. Hanna je jedna od optuženih.

Sjećam se scene iz jednog našeg filma: Sin se vraća iz rata, a otac ga pita: „Sine, jesu ti ruke čiste?“ On odgovara: „Zar bih došao pred tebe prljavih ruku?“ Pitam se što je s onima koji su u ratnom kaosu zaprljali ruke? Kako se opravdavaju pred savješću? Mogu li jednog dana biti brižni očevi i majke svojoj djeci, iskreni ljubavnici, ljubazni susjedi? Jesu li svoje zvjerske postupke potisnuli duboko u zaborav? Ili razmišljaju, to je bilo takvo vrijeme, ja sam samo izvršavao/izvršavala zapovijedi nadređenih. U tom smislu i Hana nekoliko puta postavlja pitanje sudcu: „A što biste vi učinili?“ Čini se da je to pitanje postavljeno svima nama.

U jednom momentu Michael shvati da je Hanna nepismena. Moglo mu je to biti jasno i puno ranije, kad nije uspjela pročitati poruku na ceduljici. Nepismenost obilježava njen životni put. Zbog toga je iz Siemensa otišla „među vojnike“, nestala iz Michaelovog života i što je nevjerojatno, zbog stida da to prizna na suđenju i izvuče se s blažom kaznom, prihvatila je kaznu doživotnog zatvora.

Nepismenost u ovom romanu postaje metafora za Hanninu sljepoću. Uvukla je petnaestogodišnjeg dječaka u ljubavnu vezu i to za nju ne predstavlja nikakav problem. Ne pokazuje kajanje zbog stvari koje je činila u koncentracionom logoru kad je odlučivala o tome koga će poslati u plinsku komoru. Najčešće su to bile mlade djevojke koje su joj prije toga čitale. Dakle, nepismenost je metafora za kod nje izostanak odgovornosti, morala, empatije, pa i osjećaja osobne krivnje.

Kad konačno, nakon dosta godina, uloži napor da nauči čitati i pročita mnoštvo literature o holokaustu, otvaraju joj se oči i ta spoznaja postaje za nju nespojiva sa životom po izlasku iz zatvora.

Bernhard Schlink rođen je 1944. godine i pripada generaciji koja je, odrastajući, u jednom momentu shvatila da su njihovi roditelji, rođaci, profesori… bili aktivni sudionici nacističkih zločina. Kako ih nakon svega razumjeti, kako ih voljeti? Budući da je Schlink profesor prava i sudac, ova tema mu je bliska i s profesionalne strane. Na primjeru Hanne, ne opravdavajući njene zločine, analizira koliko je pravni sustav često previše krut da obuhvati kompleksnost ljudske gluposti i srama.

Po ovom romanu 2008.g. snimljen je film, koji je uspješno prenio njegovu melankoličnu i moralno kompleksnu atmosferu. Kate Winslet oživjela je na ekranu Hannu, hladnu ali ranjivu, grubu, a istovremeno duboko posramljenu zbog svoje tajne. Za ovu ulogu Kate Winslet nagrađena je Oscarom.

Autorica: Marija Gudek

The post ČITATELJI PREPORUČUJU Bernhard Schlink: Žena kojoj sam čitao first appeared on Kronike Velike Gorice.