Umivan zelenom svježinom jutarnjeg povjetarca, polako sam se počeo buditi. Nisam još imao namjeru, a kamoli potrebu, ustati. Nastavio sam ležati nježno razapet između jave i sna. Frekvencija ptičjeg cvrkuta bila je u savršenom suglasju s gurmanskim potrebama mojih ušiju. Na meniju su bili i  šumljenje udaljenih riječnih slapova  – predjelo, te pjevačka točka jednog pijetla koji se samouvjereno glasao u nepravilnim ciklusima – desert. Priroda je zvonko brujala u ritmu svojeg svakodnevnog postojanja.   Još uvijek žmireći, protezao sam ruke iznad glave, dok je ostatak tijela bio mumificiran u vreći za spavanje. Pri istezanju sam vjerojatno izgledao kao groteskna gusjenica koja pokušava izaći  iz svoje kukuljice. Poput kakvih divovskih ticala ruke su hvatale signale iz okoline i slale ih u središnji procesor ličinke. U blaženoj slutnji nedokučive harmonije ispustio sam krik zadovoljnog domoroca.

Slonovi s druge strane rijeke lijeno su brstili lišće s visokih krošnji. Potpuno nezainteresirani za moju pojavu sjeli su u zeleni čamac pa surlama odveslali (odsurlali)prema obližnjem rukavcu. Moram priznati da me malo zatekao taj prizor. Omanja skupina dabrova škljocala je divovskim prednjim zubima po sočnom drvetu kojeg je, iz tko zna kojih krajeva, donijela nepredvidiva majka rijeka.

Pored mene je ležala mlada djevojka čija se svilena koža ljeskala na prvim zrakama sunca. Htio sam na trenutak zaviriti u njene snove. Njena divlja valovita kosa bila je pomalo u kontrastu s mrtvački mirnom površinom vode, na kojoj nije bilo ni naznake mreškanja. Poželio sam zapetljati prste u njenu predivnu grivu, ali sam od toga brzo odustao jer nisam želio riskirati da je probudim. Njena bi reakcija poništila ugodu moje platonske čežnje s kojom sam do mile volje mogao nastaviti sve dok ona ovako nevino sanja.

Sjetio sam se  jedne sinoćnje rečenice s kojom sam ju uspio naskroz očarati: „Dok gledam u ljetno noćno nebo, uviđam da je tama pretežita, ali ne i jedina životna istina“. Bio sam prilično zadovoljan i razdragan njenom euforijom koja je uslijedila nakon tog mog zapažanja. Nije mi uopće bilo toliko bitno je li navedena rečenica uistinu pogodila traženu suštinu, koliko me ispunjavalo to što je ona potonju doživjela kao nešto najmudrije i najdublje na svijetu. Pa ipak, neki se glasić uporno probijao kroz gomilu drugih i uspio u tome da na njega obratim pažnju: „Kakav si ti to pisac i istraživač kad ti je važnija reakcija zaljubljene djevojke od toga da što dublje zagrabiš u vrelo života i pred ljude izliješ  najveću moguću količinu istine?“ Glasić je od svog boksački raspoloženog kolege, koji živi u istoj glavi, odmah pobrao takvu šamarčinu da mu zasigurno još uvijek zvoni u glavi:„ Bezuvjetna naklonost zaljubljene djevojke jedan je od najvećih užitaka koje život može pružiti – zaboravi spiku s filozofijama – sve filozofije padaju u vodu pred putenim ženskim bedrom.“, žustar je bio boksački glasić. „Sve filozofije završavaju u narodnim poslovicama“, dobaci neki treći glasić.

„Kojemu vjerovati pobogu?“, zapitao sam se. Hm, jesam li se to zapitao Ja ili je i to neki četvrti glasić koji se pretvara da je Ja? „O svakoj stvari mislim sto stvari. Od svih tih Ja – tko je Ja ustvari?“, treći se glasić ponovno pridružuje  diskusiji.

Sav dotadašnji, gotovo meditacijski, učinak prirode na moje unutarnje stanje, odjednom je prekinula ova rasprava u mojoj glavi. Neka viša svijest odjednom je pokleknula pred brbljavim babama misliocima. „Puno baba kilavo djetešce“, lagano me već podjeb.va treći glasić.

Osjećao sam se pomalo stiješnjen između svih tih verzija samoga sebe i pitao se koja je verzija ona prava, najautentičnija. Jesam li najviše ono što doista jesam onda kad bez predumišljaja grabim ono što želim i bespoštedno bjesnim na sve što odudara od mojih potreba, standarda pravde i životnog ukusa općenito? Ili sam više samim sobom kad pacifistički sudjelujem u svijetu? Možda je moje vrhovno Ja ipak ono koje promatra i ovo dvoje i čitavu vojsku ostalih sa svim njihovim međusobnim varijacijama/kombinacijama. Takozvani promatrač –emotivno neupleten mirno promatra zbivanja sa dobro skrivene osmatračnice.

Što ako moj pravi Ja nije samo neki mitski Pravi Ja, već jedan sveobjedinjujući Ja koji svoje brojne verzije uključuje ovisno o situacijama, potrebama, raspoloženjima? Što ako pravi Ja nije konstanta koju valja pronaći već tijesto čije se obličje iz sekundu u sekundu mijenja?

Bilo kako bilo, toga sam dana bio sretan sve do onog trenutka kad sam počeo razmišljati…

autor: Zlatko Majsec