Šušteći džonovima kroz žutosmeđe padaline s drveća, koračao sam prema (De)Billi gdje su me u autu čekali Jaga i Cuba. Nekako sam se poletno/nejesenski osjećao kad sam s golemim ruksakom na leđima, poput nekog đaka prvašića, prošao pokraj četiri superzgodne mlađahne sugrađanke. Ponadao sam se kako slute da putujem negdje daleko, na neku uzbudljiviju lokaciju, superiornu ovom jesenskom Mordoru koji se tamno rascvjetao nad nama. Sviđao mi se upitnik koji možebitno raste nad njihovim glavama. Umislio sam da me prate sa zavišću i znatiželjom,  pa mi je hod nekako bio uzvišeniji no obično. Pete su se pravile da ne dodiruju asfalt. Onda sam se sjetio da sa sobom nosim dva ribička štapa i da u meni vjerojatno vide luzera koji se petkom navečer voli „ludo“ provesti u nekom šašu uz jezero Čiče, do kojeg pristižu miomirisi obližnje Govnare.

Otputovao sam sa sedam prijatelja, skoro sam napisao patuljaka, u jedno pitoreskno Baranjsko seoce po imenu Batina, gdje smo na cijeli vikend iznajmili ribičku kuću. Znam da zvuči malo pederski, ali svi smo se zbilja veselili Batini, koja je iz Dunavskog (k)raja izašla. Bolje da smo mi u Batini, nego Batina u nama – zadovoljno smo zaključili. Na prvoj benzinskoj kupili smo pivo, zbog prevencije potencijalne monotonije autoputa. Čim smo napustili grad, nebo se, kao da ga je pogodila neka epidemija,osulo zvijezdama. Kažu da se to događa zbog rasvjete koje je znatno manje no u gusto naseljenim područjima. Zemaljska svjetla, očito, uspješno pobijaju ona svemirska.Uvijek naivno vjerujem da ću najzabavnije fore s puta zapamtiti, no redovito ih zaboravim, kao da na njih autorsko pravo polaže isključivo trenutak u kojem su se dogodile.

Većini je ribičija bila savršen alibi za bijeg od obiteljskih i poslovnih obaveza, kojima su do grla zatrpani.Goran je ponio toliko štapova, mreža i dodatne opreme, da se činilo kao da planira sačekušu za T-rexa, a ne za babuške. Ostali su bili nabrijani počiniti štukocid nezapamćenih razmjera.

U zelenim gumenim čizmicama zasjeli smo u plavi čamac i otisnuli se na široku pučinu moćnog Dunava. Neukroćeni vjetar horizonta iz nas je otpuhivao sve brige i probleme i slao ih u neke tajne pretince stratosfere. Potajno sam navijao za ribe, ali to nisam htio na glas reći da se netko od ribiča ne uvrijedi. Zabacivali smo varalice u svim bojama i veličinama, sanjajući nekog smuđa na ražnju, no ribe na nas nisu obraćale pažnju. Čak štoviše, bio sam uvjeren da nam se u sigurnosti muljevite dubine nijemo smijulje dok ih mamimo nevještim zabacivanjima.Nije ni čudo što Beograđani djevojke zovu ribama.Ima neke paralele između lova na žene i ribolova. Zagrizu kad se najmanje nadaš ili kad ti je već skoro pa svejedno, a najčešće se ništa ne događa dok izgaraš od očekivanja.

Osobno sam imao gotovo pedesetpostotni ribički učinak. U desetak zabacivanja svoje partijanerski neonske pseudo-ribice uspio sam udicom zakvačiti jednu brodolomačku letvu, Perino uho, Majerov kažiprst, svoju (pokazalo se) rastezljivu gubicu i Jaginu cigaru koju je masno platio. Nisam imao živaca čekati neki konkretniji ulov pa sam sa Perom i Cubom čamac zamijenio s lokalnom birtijom„Kod Eve i ortaka“, gdje smo uz odlično Slavonsko pivo i domaću rakiju ugodno čavrljali o omiljenim balkanskim kantautorima i nimalo diskretno mjerkali sedamnaestogodišnju konobaričinu kćer. Što smo bivali pijaniji vizualno naslađivanje njenim oblinama sve nas je jače obuzimalo. Na tren se učinilo mogućim osvojiti je nekim blesavim uletom i kušati putenost golog trbuščića kojeg nam je par puta ponosno pokazala, pretvarajući se da ne mari hoćemo li baciti pogled. Naravno, nismo smogli hrabrosti pretvoriti maštu u realnost, dodatno obeshrabreni Cubinim uvjeravanjima da taj čin nikako ne bi bio moralan, jer da je mala još maloljetna. Problem je u tome što mog Veseljka boli briga za njene godine, svjetonazor, vjeru, naciju, stanje u državi itd. On živi u nekom svom svijetu, baš kao i njegov gazda. Doduše, tko je tu gazda već je tema za neku od nadolazećih priča…

…Jaga, naš kapetan kratke plovidbe i mladi riječni vuk, za vrijeme našeg cjelodnevnog boravka u birtiji, osim sa slabim ribljim apetitom junački se borio i sa sve jačom kišom. Ipak, višesatna upornost urodila je jednim malim smuđem kojeg je iz rijeke otuđio na par minuta, za potrebe kratkog fotosessiona. Smuđ se pokazao prilično fotogeničnim. Ako ne računamo rupu od piercing-a, neozlijeđenog ga je vratio njegovom vodenom domu, na radostmu roditelja i bliže rodbine. Večernja magla visjela je nad bajkovitim kućicama dok smo se izgladnjeli vraćali u bazu Takač. Čobanac je bio u zadnjoj fazi krčkanja u povećem crnom kazanu pod kojim su ležale dogorjele cjepanice. Veselo pripit dodao sam tri žlice ljutog umaka, ne znajući da je u njega već stavljeno u najmanju ruku isto toliko. Svinjsko juneći gulaš bio je na kraju toliko ljut da su neki skoro prisustvovali svojoj posljednjoj večeri. „Kak si kaj?“, pitao sam Majera nakon što je oprezno srknuo treću žlicu. „Evo, ko zmaj!“, hitro je ispalio. Nakon što smo kruhom s tanjura halapljivo oblizali zadnje ostatke tamnosmeđe tekućine, mogli smo bez kompleksa osnovati bend “Paklene guzice”.

Pokraj lijepog srebrnog Dunava kojim mirno plove riječni tankeri i labudovi, kamenih riječnih sprudova, tropski bijelih pješčanih plažica, divljih, ali pristupačnih uvalica, bogatog obalnog raslinja i ptičjeg svijeta,biti utučen zbog slabog ulova bio bi doista čin nezahvalnika. O druženju s ljudima koje u prosjeku viđaš svakih pola godine, ali svaki put imaš osjećaj kao da ste se zadnji put vidjeli jučer, da i ne govorim…

piše: Zlatko Majsec