Piše: Marina Jakšić

Još jedna zanimljiva tema o kojoj većina dosta razmišlja su godine i njihova uloga u pronalasku ljubavi. Pitanja kako pronaći stalnog partnera i izgraditi stabilnu vezu postala su redovna tema nedjeljnih razgovora. Malo tko će vam iskreno priznati što ga muči u ljubavi, posebno kada dođe u „krizne“ godine kada se to ne bi smjelo pitati. Izbjegavanje odgovora, nelagoda u društvu za vrijeme rasprave ili standardna pitanja na obiteljskim ručcima; „Marina kada ćeš se ti napokon uozbiljiti, vrijeme ti je, svi drugi već imaju nekoga, mama očekuje postati baka.” i slične stvari. Nema osobe koja se barem jednom u životu nije našla u sličnoj situaciji, a pretpostavljam da među vama ima dosta takvih.

Samci u 30-ima?

Sanjarenja većine žena su više-manje slična. Nakon uspješno završenog fakulteta udat ću se za ljubav svog života, imati barem jedno dijete i uspješnu karijeru. No jedan dan probudite se u tridesetima i shvatite da nemate ništa od toga. Budite se sami, nemate djece, a većina si tada počinje nabavljati kućnog ljubimca kako bi imali nekakvu zanimaciju budući da je većina prijatelja do tada u staloženim brakovima ili vezama. Stan i posao postaju vam uobičajene rutina, a izaći s dobrom prijateljicom na kavu bude zapravo znanstvena misija jer oni sada imaju neke druge prioritete. Kada uđete u tridesete počinjete shvaćati kako vrijeme brzo leti, jedan dan imate dvadeset i nešto, a već sljedeće jutro probudite se u 30-ima. Hvata vas panika. Dobro, nećemo reći panika, ali tu su stalna razmišljanja s kojima se borite i mnogo pitanja koja si postavljate. Jedan dan provodile ste daea na kavama s prijateljicama, a danas te iste prijateljice imaju svoje klince, razgovaraju o pelenama i dječjoj hrani, dok vi još uvijek pokušavate pronaći svog idealnog frajera i pitate se gdje je zapravo problem. Ništa vam se ne da i nije vam više zanimljivo izaći u klub kao prije, nego više uživate u kućnim druženjima uz koju čašu vina, odlazak u kino ili restoran.

Teme poput „kada ćeš se skrasiti“ postaju uobičajene u društvenim kuloarima i iskreno već mi se od toga diže kosa na glava jer zašto bih trebala ja biti dio standardne priče kako bih zadovoljila obiteljsko društvene standarde. Ako pogledam svoj život i stvari koje sam sve napravila do 30. godine, mogu reći da je to velika stvar. Imam završena dva fakulteta, pričam tečno tri strana jezika, a najdraži mi je turski jezik, proputovala sam svijet i posjetila velik broj zemalja od Amerike, Azije, Australije i Europe, snimala svjetske i domaće reklame, pojavljivala se na naslovnicama magazina i sl. Neki ljudi cijeli život ne uspiju napraviti tako nešto no nikada ih nisam stavljala u zaseban koš jer su evo drugačiji kao što sam ja drugačija jer sam u 30-ima solo, pa me svi pitaju što zapravo ne valja.

Photo: Erika Parker Photography 
Planning Adriatic Weddings Croatia / Florals Flower and sweet fairy / Paper goods Pigment & Parchment / H&MUA JL Style Beauty Agency

Što traže žene u 30-ima?

Nikako ne možete usporediti vezu u dvadesetima i tridesetima, posebno kada je riječ o ozbiljnim vezama. Svi mi imali smo velike ljubavi u dvadesetima i prve veze koje su nas obilježile na neki način, ljubavni brodolomi pa uzdizanja i leptirići u trbuhu, no osobno za sebe ne mogu reći da sam znala što želim od frajera. Tada mi je najveći problem u životu bio kako ću proći kolokvij na fakultetu i hoću li vani upoznati ljubav svog života, no danas sam ipak malo realnija. Godine i životne situacije vas prisile da odrastete, a prioriteti o izboru idealnog frajera se definitivno mijenjaju. Prije mi je bilo važno da me frajer privuče i to mi je bilo sasvim dovoljno. Nisam razmišljala previše o njegovim negativnim stranama i onom što zapravo želim u životu. Bilo mi je dovoljno da mi pošalje smajlića u poruci i ja bih bila u sedmom nebu. Danas su stvari potpuno drugačije. Naravno da me netko mora fizički minimalno privući, no zadržat će me definitivno pamet, karakter i stav. S trideset znam kakvog frajera hoću i jednostavno mi se neda gubiti vrijeme na one koji to nisu. Zašto da mučim sebe, zavaravam druge i dajem im lažne nade? Pa nismo djeca. Već u nekoliko izlazaka mogu procijeniti ima li frajer ono što meni treba u sebi i odgovara li mi njegov karakter kako bi baš on postao moj životni partner. Na muškarcu tražim nešto posebno, zrelost, pouzdanost i poštovanje kao i većina pripadnica ženskog spola. Mora me privući pričom, osvojiti nečim što je meni zanimljivo i dati mi do znanja da sam ja za njega upravo posebna. Ne zadovoljavam se time da nađem frajera zato jer evo moram ili susjeda Vanda kaže da mi je vrijeme. Bitno je kako se ja osjećam, što kaže moje srce i što zapravo želim. A susjeda Vanda će i dalje pričati kao i članovi obitelji koji jedva čekaju da vas na nekom obiteljskom sastanku malo podbodu jer eto netko se mora naći na tapeti. Međutim na kraju mi to ispadne sve nekako i simpatično jer znam da imam neke svoje kriterije tražeći osobu za dublje životne odnose. Isto tako vjerujem kad nađem svog princa da će taj biti definitivno za cijeli život jer nije isto naći stvarnu osobu u tridesetima i dvadesetima, kada studirate i izlazite. Drugačija je svijest, zrelost, način razmišljanja se mijenja pa samim time i životni stav. Ne kažem da ne postoje primjeri prekrasnih parova koji su se našli u dvadesetima i da nisu sretni te ljudi koji su u ranim dvadesetima bili prisiljeni odrasti, no nekako smatram da čovjek puno realnije zbori u tridesetima.

Što se tiče frajera uvijek ih možete pronaći no samo je pitanje kakve. Istina je da kada uđete u tridesete da je postotak slobodnih frajera i žena puno manji. No to je i logično budući da je većina njih oženjena, u vezama, neki su se uspjeli i razvesti i teško je pronaći kvalitetnog muškarca, a muškarci će to isto reći i za žene. To su i oni nadobudni u kasnim dvadesetima na prijelazu tridesetih koji tek otkrivaju život, počinju izlaziti i lumpovati svaki vikend i znam da mi takvi frajeri ne trebaju kojima je smisao života bančevanje po klubovima i bildanja svog ega na plesnom podiju u ženskom društvu. Hvata ih panika jer nisu ništa ostvarili u životu i pokušavaju naći način kako da nešto naprave od sebe. Takvi obično nakon prvih izlazaka pobjegnu od žena jer su svjesni da ih psihički ždere činjenica da nakon nekoliko izlazaka više neće moći glumiti i pretvarati se da su ono što nisu. Počinje ih mučiti problem koji muči i većinu muškaraca na prijelazu dvadesetih u tridesete, što su oni zapravo u životu ostvarili? Kao i većini žena to mi u životu ne treba, kao ni lik koji se u 40-ima razvede i shvati da je propustio važan dio života te se počinje osjećati kao mladić u studenskim danima.

I da, ne mislim da sam luda i da sa mnom nešto ne valja kao ni sa ostalim muško-ženskim samcima u tridesetima jer zašto forsirati nešto na silu ako ne ide. Slažete li se?