Četiri tipa u trenirkama ulaze u birc Penal. Otišli bi možda i u neki drugi, ali ovaj ih imenom najviše podsjeća na aktivnost kojoj će posvetiti čitavo poslijepodne. Pomno istežu noge i ruke da se što bolje pripreme za igranje mješovitih sportova. Trenirati rijetko stižu jer su im tekme svaki dan. Ubitačan raspored. Uz pucketanje kostiju i ligamenata čuje se i  zveckanje čaša dok si međusobno nazdravljaju Balićem i Rally pivom. „Ovaj Balić baš puca“, izvali Mićo“,  „Je, je premda se umirovio i dalje ima dobar šus“, spreman je na zajebanciju i Mate. Premda su sva četvorica nezaposlena, uvijek se nađe nešto love za cugu i klađenje. Kad bi prosječan hrvatski nogometaš na treningu proveo onoliko vremena koliko oni ulažu u proučavanje tjedne ponude kladionica, bili bismo svjetski prvaci. I to konstantni. Reprezentacije poput Argentine, Brazila i Njemačke svake bi se četiri godine natjecale isključivo za drugo mjesto, znajući da je zlato rezervirano za nadmoćne Hrvate.

„Jao, istegnuo sam vrat“, reče Neno, nakon što je za stolom pola sata, u istom položaju, buljio u nemoguće nepredvidljivu drugu Nizozemsku nogometnu ligu. Vidite, ni klađenje nije bezazleno. Svako malo neki se igrač ozljedi. Te statičke povrede vrata toliko su česte da je u medicini već uveden pojam kladioničarskog vrata koji masovnošću znatno nadmašuje poznati teniski lakat. Osim bandažiranja vrata, osobama koje se redovito klade preporučuju se i čepići za uši. Nakon što se prokocka novac za hranu i dječje školske potrepštine, bubnjići su obično izloženi glasnom ženinom vrištanju.

Svi do jednoga njeguju sportski imidž. Neki su u tome otišli tako daleko da su uzgojili nogometnu loptu s prednje strane majice. Da se nađe ako se momcima nenadano prohtije baciti na dva mala. Dok jedni drugima zabijaju golove, podsjećaju na klokane koji u tobolcima nose svoje mlade.

Kad bi netko neupućen sa strane promatrao kako naši junaci s našiljenim olovkama u rukama stručno i predano prate koeficijente kladionice, onako na prvu bi rekao da pišu doktorat iz teorije vjerojatnosti. ..„Jesi naučio parove na pamet? Sad će te Neno ispitat. Nemoj da mi ne znaš sve“, Mićo prca Matu. Uz prišivnicu Dinamovog grba na gornjem dijelu plave trenirke, Neno nosi i naočale na špagicu – što mu daje taj neki profesorski štih. Posebno kad ih skine da bi kolegi sa suprotne strane stola značajno priopćio svoje otkriće vezano uz mogućnost da krdo Čikaških bikova na gostovanju pregazi ratnike iz Golden State-a. „Buraz, španjolska korida je goli kur.. prema stampedu koji će im Bullsi prirediti. „Si ti lud?“, odgovara mu Mićo – „Stephen Curry će im s deset metara pribiti lopte na rogove i potpuno ih lišiti ubodne sile“.

Mićo je viši stručni savjetnik za upravo spomenutu NBA – najpoznatiju američku mušku košarkašku ligu. Neno je asistent na katedri – Ruski hokej, nekad i danas. Taj zna sve o ledu. Da se smrzneš. Matu zovu i Star Wars – jer mogućnost da njegovi listići budu dobitni graniči sa znanstvenom fantastikom. Ulaže 2 kune, a mogući je dobitak tolik da bi ga odmah lansirao na Forbesovu listu 50 najbogatijih ljudi na svijetu. Četvrtog zovu Zicer. Taj je besraman. Ulaže 5 kuna po listiću. Stavi na njega 6 tekmi, a dobit mu je 11 kuna. Curama koje iza stakla poput singerica  bespogovorno utipkavaju njegove ultra-ziheraške kombinacije nikad nije ostavio ni kune za kavu. Jer onda ne bi imao nikakvog dobitka. Jednom su mu prilikom, nakon što je pokupio svoj miraz, ispale 2 kune dobitka. Sto posto na uloženo, kako on voli reći. Kad se brže bolje sagnuo da ih pokupi u prvi je plan iskočio njegov rascvjetali razdjeljak ispod trenirke. „Hej stari, ubaci te dvije kune u taj svoj džuboks, da nam malo zasvira“, dobacio mu je neki lik koji je iza njega čekao svoj red za uplatu. Dok su se cure tipkačice diskretno cerile Četvrti je, bez da je ovog i pogledao, nešto neartikulirano zabrundao sebi u bradu i izašao. „Kakav šupak“, dobacio je neki lik za njim.

Rekao sam da su nezaposleni. Nisam bio u pravu. Oni su profesionalci predani svom poslu. Njihova je danonoćna briga i obaveza klađenje. Njemu su posvetili cijeli svoj život. Kad ne pišu prate teletekst. Kad ne prate teletekst prate dnevnu ponudu i pišu.  Kad ne rade ništa od toga, sa svojim kolegama živo diskutiraju i razmjenjuju dragocjena iskustva. U tim strastvenim kavanskim ekspertizama njihovo postojanje za njih zadobiva neki uzvišeni smisao. Svakodnevnim nesebičnim angažmanom brinu da poslovanje obližnjih kladionica ne propadne. Svojim ulaganjima pospješuju i hrvatsku privredu koja uzima svoj dio kolača iz poreza na igre na (ne)sreću. Premda im kladara rijetko uzvrati ljubav, oni joj se uvijek dječački zaljubljeno vraćaju. To je zato jer je njihova ljubav poput majčinske – zauzvrat ne traži ništa.