Ana i Sanja pile su predvečernju kavicu na prepunoj ljetnoj terasi poznatog gradskog okupljališta. (Obje su umjetnice. Ana svira klavir, a Sanja je slikarica) Krošnja drveta, oko čijeg se debla prostire ugostiteljski prostor, činila je savršen zaklon od sunca koje je neumoljivo grijalo, premda se bližio sumrak. Lagani povjetarac donosio je čestice leda u prahu kojima su automati, diskretno smješteni u kutevima krovne konstrukcije, periodičkim prskanjima osvježavali mušterije susjednog kafića. Svuda oko njih blistala su osunčana lica mladića i djevojaka koji su čas vodili žive razgovore, čas u tišini poput nojeva zabijali glave u mobitele i živjeli neku paralelnu realnost kojom kao da su nadoknađivali nedostatke ove koja im je neposredno dana.

Sanja se teško koncentrirala na razgovor jer joj je pažnju otimao jedan crnokosi lik, u košulji s cvjetnim uzorkom. Priželjkivala je da se i njemu svidi njeno lice – sneno, odsutno i, premda već u kasnim tridesetima, lijepo i mladoliko. Odlučila je ne otkriti Ani tko joj tako magnetski privlači pogled i čitavim tijelom šalje ugodnu struju. Nije željela opet slušati njene prodike kako je vrijeme da poduzme nešto po tom pitanju. Otkad se prije dvije godine razvela, Sanja još nije bila s muškarcem. Djelomično zbog patološki ljubomornog bivšeg muža koji ju često tajno prati i pravi joj razne scene. Dijelom i zbog toga što, unatoč jakoj želji, nije naviknuta činiti prvi korak pa na kraju sve ostane na maštarenju i nikome saopćenoj čežnji. Otkrila je i dobru stranu svega toga, ne moraš se truditi oko izgradnje novog odnosa (za što zapravo i nije još spremna), samo ugodno sanjariš – poput onog stripovskog mornara Corta Maltesea.

„Toliko je vruće da ne mogu ni misliti, ufff“, teško opuhne dok je preko Aninog ramena, čeznutljivo ciljala svoju prekrasnu crnokosu metu. „A kao inače možeš mislit?“, fore radi kaže joj Ana i doda: „Ma daj, razmišljanje je precijenjeno. Ja sam najsretnija kad uopće ne mislim“. Nastupilo je nekoliko sekundi tišine. Sanji je krivo sjelo ono prvo što je Ana rekla no nije to htjela pokazati. S malim sidrom na grudima samo je procijedila: „Da, i to kaj veliš. E čoeče, imam tolike narudžbe za idući tjedan, a još ništa nisam niti započela. Već me lovi panika, al’ ne mogu se ni na šta natjerati po ovoj vrućini. Najradije bi prespavala čitavo ljeto, ko neki medvjed koji je malo polupao lončiće, utonula bih u ljetni san. Doduše, to zahtijeva da  zaspim, a ne mogu ni to kad je ovako prokleto vruće“.

„Znaš zašto ja ne volim ovak’ vruće dane?, Ana preuzima kormilo razgovora. „Kao da se u meni otapaju i oživljavaju davni demoni za koje sam bila uvjerena da su u stanju dubokog zamrzavanja. Otvaraju se neke stare, nikad do kraja zacijeljene rane, sjećanja na ljude koji su mi naštetili u prošlosti i koje organski više ne mogu podnijeti, od kojih sam se morala maknuti jer sam ih bezuspješno pokušavala prihvatiti onakve kakvi jesu. Pitam se da li ih prezirem samo zato što im i sama počinjem  sličiti, ali si nemam to snage priznati. Uvijek me ovakve vrućine razdraže, krenula bi ponovno u  osobne križarske ratove koji mi se uopće više ne daju voditi, za koje sam vjerovala da sam ih davno prerasla. Znaš kaj, vrijeme uopće ne liječi rane, samo ih pospremi negdje gdje ih ne možeš vidjeti, gdje i dalje potiho krvare, čekajući prvu priliku da budu otkopane. Mi nikad do kraja ne nadrastemo  bol, samo s vremenom otupimo i istrošimo se za nju, što možda i nije loše, no cijena je ta da tako postajemo ravnodušniji i za ljubav. Imaš osjećaj da si zreliji i mudriji, a možda su te to samo godine  iznutra zaledile, stvarajući prevenciju od razočarenja. Pitam se je li starenje gubitak nekadašnje neutažive strasti i volje za životom ili pak pobjeda svijesti nad vrućim vrtlogom emocija? Ili pak ljigavi kompromis to dvoje“. Zadnje rečenice Ana je izgovorila znatno tiše, primijetivši da im se približava konobarica. Dok im je zamijenjivala pepeljaru na  stolu Ana je stala s monologom jer nije željela da ju itko čuje osim Sanje.

 „Ne znam, meni se starenje sve više sviđa“, oglasi se Sanja koja ju je dosad strpljivo sluša. Ana shvati da ju je mlada konobarica više no jasno čula. Obuzeo ju je sram. Sva njena maloprijašnja volja da gorljivo priča o fenomenu starenja brzo se topila. Paralizirano i u grču gledala je u neodređenom smjeru, jedva čekajući da se konobarica izgubi. „Sve sam manje opterećena glupostima“, nastavila je Sanja, nesvjesna nelagodnosti koju je upravo priuštila svojoj prijateljici. Što sam starija sve se bolje osjećam u vlastitoj koži. Nemam se više potrebu ikome svidjeti. Prvi put me stvarno zaboli što drugi o meni misle. Osjećam to kao veliku nagradu svoje upravo navršene trideset i šeste“. Ana, inače njena vršnjakinja, nikako se ne može pomiriti sa svojim godinama i strašno ju živcira što se Sanja tim „kompromitirajućim“ podatkom tako olako razbacuje. Namjerno skreće razgovor na novi kolosijek: „E, si skužila ove trube iznad nas? Baš su mi fora, kao da će svaki čas nastupiti puhački orkestar – uživo sa stropa. A pazi boje sutona, kao da smo u Africi. Sljeme izgleda kao da je u daljini Kilimanjaro“.

U tom času prilazi im tip kojeg obje poznaju, prilično pijan i u elementu: „Pa di ste starice!!“ Kaj ima!? E da je drvo staro vas dvije bi bile šuma, hahaha“, smijao se svojoj fori. Rekao je to toliko prodornim glasom da se većina ljudi okrenula prema njima. Ana je bila pred živčanim slomom. Prepusti se, prihvati to, nema u tome ničeg strašnog, svi stare, pokušavala je samu sebe umiriti no sve što je kroz njena usta izašlo bilo je: „Da je drvo glupo ti bi bio Amazonska prašuma, debilu!“. Amazonska prašuma svakim je danom sve manja, dosjeti se tip u pokušavaju da uzvrati udarac. „He pa tvoja glupost nije!“, Ana se nagne prema njemu i uputi mu demonski pogled. „Ok, ok, samo sam se šalio, kaže tip pomirljivo dižući ruke u zrak, okrene se i vrati svojoj ekipi na drugom kraju birca. „Idemo odavde, ovdje je sve puno kretena“, Ana ljutito priopći Sanji. „A bogme i žena nespremnih da si priznaju neke stvari“, nježnim joj tonom Sanja uštrca otrovni sadržaj. „Ma jebi se i ti!“, Ana će odrješito i demonstrativno se digne od stola. Sanja ju predobro pozna pa ju ni ne pokušava spriječiti u njenom naumu. Ostavši sama osjetila se izloženom tuđim upitnim pogledima. Da je iznervirana trudila se prikriti nezainteresiranim, kamenim licem. Samo da sve ovo nije vidio onaj moj crnokosi, samo da  on to nije vidio, ponavljala je, gadeći se sama sebi što joj je ponovno stalo do tuđeg mišljenja…