Turopoljski Dosjei X – nastavak
Neki među vama možda se sjećaju epizode http://www.kronikevg.com/frik-iz-kvarta-turopoljski-dosjei-x/ sa neidentificiranim željeznim stvorenjem koje je u studenom 2013. godine odlučilo testirati brzinske domete ZET-ovog autobusa na noćnoj liniji Kravarsko – Velika Gorica. Oči zagonetnog stvora isijavale su jarko crveno – u skladu s političkim opredjeljenjem vozača koji je nakon tog susreta treće vrste bio prisiljen zatražiti stručnu psihološku pomoć. Završio je na promatranju kod jednog tipa kojem je posao da pozorno sluša ljude koji leže na njegovom kauču…
…„Željezni, kažeš?“, upita ga tip u bijelim klompama na njihovoj prvoj seansi.
„Željezni – ko od stroja rođen, majke mi mile!“, srce usplahirenog vozača brojem otkucaja u minuti premašuje voltažu gradske mreže.
„Hm, hm, sigurno me ne muljate?“, nepovjerljiv je doktor „svjesni ste koliko to nevjerojatno zvuči?“
Povrijeđen nedostatkom doktorovog povjerenja vozač Mirkec podigne glavu s jastuka i mrtav ozbiljan ispali: „Ako lažem dabogda mi ovog časa vaš strop pao na glavu!“
Doktor automatski pogleda prema gore. Začudio se svojoj praznovjernoj reakciji. Nakon što se uvjerio da je strop ostao na svom uobičajenom mjestu dlanovima je pomilovao glatku površinu radnog stola od ličke hrastovine, kao da procjenjuje da li bi ga skrivanje pod stolom spasilo od rušećih zidova. Pripalio je smeđu lulu, otpuhnuo masni kolutić dima i priupitao svog pacijenta: „Recite, kada ste prvi put počeli viđati željezne osobe?
„Ovo mi je bil prvi put, gospon doktor, osim ak’ se ne računa kaj sam u osamdesetima na telki često viđal onu britansku premijerku Margaret Thatcher“.
„Moram priznati da ne razumijem ovu vašu upadicu“, doktor namršti obrve.
„Pa zvali su je željezna lady, ne?“
„Hm, hm, ok, nego možete li mi detaljno opisati tu vašu željeznu prikazu?“, ljubopitljivo će nosioc bijele kute, gestikulirajući veću količinu čuđenja od one koju doista osjeća.

„Ha čujte, bila je mrkla noć u neosvijetljenom dijelu šume i još sam za vratom imal jednog pijanca potpuno nesvjesnog ozbiljnosti situacije. Jel si vi to možete zamisliti – u jednom trenutku Željezni se spotaknul o prednji kotač busa i opal u jarak pokraj ceste, a pijandura otvori prozor i zaurla – Dabogda ti željezo palo, kretenu vanzemaljski!! Uglavnom, kaj vam ja znam – kol’ko sam u celom kaosu uspio videti bil je jako visok, sivog gorostasnog tijela, s paklenski crvenim očima koje svijetle u mraku, a imal je i..“
..Jeste vi sigurni da niste semafor zamijenili za tog stvora? doktor mu upada u riječ, „doduše semafor ima samo jedno oko koje nije uvijek crveno, nešto ko šumski Kiklop“, kaže doktor, naslađujući se pretpostavkom da vozač nije dovoljno načitan da bi znao tko je Kiklop.
„Doktore, u tom dijelu šume nema semafora. Uostalom, kad ste vi vidli semafor koji trči za autobusima? To nemreju čak ni pješačke zebre, ne?“, dječački dobronamjerno vlastitoj se fori nasmije vozač. Kao da mu se pritom odlomio komad stijene bola koja mu je pritiskala grudni koš. Prestraši ga preostala težina.
„Trčao je uz vaš autobus?!“, doktor će iznenađeno, skicirajući u glavi prve obrise svoje dijagnoze.
„Je… i to dobrih pet kilometara. Naganjal je i mene i putnike ko vrag grešnu dušu. Cijelo vrijeme je pratil autobus koji je vozio u punoj brzini na ravnom dijelu ceste. U povjerenju gospon doktor, da je Usain Bolt bil na mom mestu, vjerojatno bi ga tražil autogram. Povremeno je trčal i unatraške, ko da se z menom sprda. Poput predatora koji se poigrava sa svojim plijenom, ne?“

„Trčao je unatraške!?“, doktorova dijagnostička slika poprima sve jasnije konture „dobro a recite mi..opišite mi taj trenutak kad je prestalo to vaše viđenje željeznog bića, što se dogodilo, pretrčao vas je?“, upita uz dozu sarkazma koja promiče vozaču koji je i dalje u stanju dubokog šoka.
„Ne, nije me pretrčal“.
„Pa što se onda dogodilo da je samo tako nestao iz vašeg vidokruga? Što, zbriso je u šumu u noćni lov na kuniće?“
„Ma jok gospon doktor, odletil je – ko ptica“.
„Ahaaa… razumijem… spodoba građena od željeza krenula je put oblaka?“, doktor je već prilično načisto sa svojom dijagnozom.
„Je, gospon doktor, i to tol’ko okomito da je i sama gravitacija ostala zatečena“.
Doktor je nešto na brzinu naškrabao u svoj notes, popravio naočale i namrgođen napustio sobu.
Ono za što je vozač Mirkec mislio da će biti njegov kratkotrajan posjet psihijatrijskoj ustanovi pretvorilo se u boravak od godinu dana tijekom kojih je redovito konzumirao poveće količine prepisanih tableta. Premda je veliki filmofil, u tom razdoblju nije pogledao niti jedan jedini film. Ne zato što ih tamo nisu prikazivali – nije stizao od ovih u svojoj glavi. Navukli su mu i nekakvu čudnu bijelu košulju, rekli su: „da ne lamataš toliko rukama dok pričaš“. Medicinsko osoblje ga je interno prozvalo Jan Zelezny no on se umjesto kopljem nabacivao fantastičnim pričama o došljaku iz svemira u kojeg nitko nije vjerovao.
Pred kraj svojeg bolesničkog mandata, jednog ranog maglovitog jutra, na oknu svog rešetkama zagrađenog prozora, ugledao je goluba pismonošu. Iz omanjih kandži golub je ispustio papirnati smotuljak i nešto toliko tiho zaguguknuo da ga vozač ništa nije razumio. Jer, da je bio glasniji bio bi mu jasniji. Naime, kad je nakon par mjeseci boravka u ludnici vozač doista počeo gubiti kontakt s realnošću, ne toliko od noćnih mora sa Željeznim, koliko od učinka tableta, počeo si je utvarati da razumije jezik golubova. U jednom dijelu medicinskog izvješća o stanju pacijenta stoji: Pacijent zadnjih dana uvjerava svo osoblje bolnice da bi, u slučaju da Sabor otvori radno mjesto- glasnogovornik golubova –on pobijedio na tom natječaju. Neprestano ponavlja da bi tamo bio glavni uz Pernara. Zastupnici bi ih zafrkavali da je jedan Pernar, a drugi Pernat.
„Bili bi odličan par, ne bi se znalo koji je luđi“, doktor bijeloklompaš u sebi je prokomentirao pročitano izvješće glavne medicinske sestre i pojačao dozu prozaca za nesretnog vozača u čiju priču sa Željeznim nije vjerovao ni za lijek..

nastavit će se…