Stric-vujc, stric-vujc.
Idu babe sa zornice,
veter ščiple nos i lice,
muž bu dobil zanoftice,
zakaj nema rukavice?

Sanjinec lešči,
iskri se i blišče.
Zajec mamu išče,
sneg škriple i blešči. (Stric-vujc)

Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima čine.
I lijepe tečne žene voštano su sive, a crvene im usne
ranjave i trule i zubi žuti, kao stare nule domina.

Glasovi su tupi i silno i prazno zvone,
i bijeda je naša jasnija i veća
kad nema sedmerostruke laži boja,
i sve je samo ledeno i sivo. (Snijeg)

Gibanja su naša ostala kao tragovi usplahirene zvjerke u snijegu, a riječi naše – naše riječi u koje smo vjerovali kao u vjetar proljetni što razbija sante i donosi nabujale poplave, te su nam riječi ostale prazne. Srušeni mostovi. Lične praznine. Vino. Dim. (Pjesma umora, tuge i nesposobnosti)

S Orionom ko sa cimbalom
putuje zima noćas k južnim zvijezdama.
Sa grmljavinom noćnih vlakova,
uz maglen muk, u suknu mrakova,
putuje zima noćas k južnim zvijezdama.
Vjetrokazi, tornji, mostovi
vjetrova toplih slute mlazove.
Ostavlja zima noćas mrazove,
ko topla voda klokoće i teče
u mutno, mračno, zadimljeno veče. (Zima na odlasku)

Vani je zima. Dvostruka telefonska žica ispružila se preko ceste ispod starog, mahovinom obraslog krova na drugu stranu ulice, i puna je teškog, mokrog snijega što pada u lisnatim pahuljama jednolično i neprekidno. Jedna je dodirnula lepetom svog toplog krila žicu, i mokar snijeg stresao se sa žice. (Povratak Filipa Latinovicza)

Mi nedamo jezika kaj v Lukavcu i v Mlaki
kak đemant blisiče naša đunđanosna reč,
kaj tverja je neg jesu
i Hapšpurg i Šenprun i Prag i Beč… (Turopolska reštauracija)