Jučer u 13 sati brzić je krenuo s glavnog u Goricu
Nazvao sam svoju malu, provalio joj glupu foricu
„Ćao bejbe, ćao, pa šta ima, jel ti oseka il plima?“
Tad nos mi osjeti, u busu nešto gadno ne štima

Ona nešto ufurano priča, ja pažnju naglo gubim
U busu tol’ko gadno bazdi, dođe mi da se ubi’m
Ljudi se histerično smiju, neki plaču, ali ne od sreće
U usporedbi s ovim stajsko gnojivo miriše na cvijeće

Putnici su u deliriju, proživljavaju trenutke teške
I, siguran sam, da ih pitaš, radije bi doma pješke
Preko lica navlačim jaknu, spašavam živu glavu
Od toga da se dalje vozim, radije bi pas’o travu

Prozori su zaključani i naravno zatvorena sva vrata
Isuse, mi smo žrtvena janjad, panika već me hvata
Al šta ću, disat moram, slabost aerobnog organizma
Ovakvih plinskih komora nema još od doba fašizma

Ono što je nevidljivo vanjskim promatračima
Mi se vozimo u plinskoj komori na kotačima
Život mi prolazi pred očima i dođe tako misao razna
Da ovdje svi smo veliki grešnici, da je ovo božja kazna

Smrdi kao da je tisuću štakora crklo ovog časa
Vozač nam se smilovao, maknuo cipelu sa gasa
Stisnuo gumb za klimu, dao malo svježeg zraka
Nije jadan ništa kriv, njemu stvarno čast svaka

Želudac se svima diže, kreću poznate kontrakcije
Od povraćanja na ovo nema prirodnije reakcije
Bakice na prvom sjedištu se mole, za život se boje
Uz karte treba imat i gas masku, kako stvari stoje…