Nasred betonskog igrališta stajao je poveći sredovječni muškarac s košarkaškom loptom u rukama. Kroz žičanu ogradu podignutu oko osnovne škole gledao sam u njega kao da je vanzemaljac koji je maločas sletio na zemlju da se okuša u košarci. Premda je bilo hladno jutro bio je gol do pasa, noseći na sebi samo kratke plave hlače i stare odrpane tenisice. Duga sijeda bradurina sezala mu je gotovo  do prsa. „Luđake uvijek primijetiš po tome što su neprikladno obučeni, ljeti u zimske kapute, a zimi u kratku odjeću“, sjetio sam se tvrdnje jednog svojeg poznanika. Ne znam je li plećati bradonja bio lud, ali znam da je u sekundi privukao svu moju pažnju. Djelovao je kao da ništa osim lopte i njenog naizmjeničnog kontakta s betonom nije važno. Plijenio je svojom beskrajnom usredotočenošću. Unatoč izostanku i najmanje naznake vedrine na njegovom licu, djelovao je zadovoljno. Ipak, nije to bilo samo zadovoljstvo, bilo je tu još nečeg, naslućivao sam, nečeg većeg, što je za sobom povlačilo davno zaboravljene emocije djetinjstva, oživljene tu na školskom igralištu – davno zaboravljenu nadu i velika dječačka očekivanja kojima se predavao ne da bi mu poslužili kao motivacija za djelovanje već da  ponovno osjeti taj čisti, iskustvom neokaljani plamen. Da, činilo se da je ovaj golijat zapravo dječarac s pedesetak godina, kilograma i  centimetara viška. Kao da me, ni ne sluteći, poveo sa sobom u te svoje rane dane koji su na neobičan način postajali i moje slatko sjećanje. A čovjek najjače privlači druge onda kad to ne čini na silu, kad ga nije ni briga hoće li ga netko slijediti ili ne. U tom se i krije tajna karizme – volimo vidjeti nekog samouvjerenog, samome sebi dovoljnog, neopterećenog tuđim mišljenjem o sebi. Moja opčinjenost izvirala je iz činjenice da on u svemu ovome može uživati i bez mene, ali ja to nikako ne mogu bez njega. On je bio taj medij, tunel kroz koji sam izašao pred lice svog djetinjstva – blago opominjuće, no ne i osuđujuće. Vjetar je odnosio moju nostalgiju u daleke jasenove krošnje gdje je njenu priču šuštalo lišće. Duboko iz zemlje sjećanja izvučena je zakopana prošlost, poput nehotice pronađenog blaga…

Diže se gusti dim iz ogromnih kotlova u kuhinji moje stare osnovne škole. Zamirisale su piroške i previše zaslađen smeđi čaj u metalnim šalicama. Mogao sam se vidjeti kako trnem pred onom malom iz 7. C čija me ljepota istovremeno pokreće iznutra i paralizira izvana. Preko drvenih stolova, kroz gomilu tjelesa, snajperski tražim njeno lice, glumeći da sam uživljen u razgovor s prijateljima iz razreda, kako bi ona, u slučaju da me opazi, stekla dojam da se sjajno zabavljam. Pri kraju velikog odmora žurimo ka učioni jer ova iz zemljopisa svojim dolaskom na sat uvijek preduhitri zvono za njegov početak. I evo, već je skoro ispred vrata. Čovječe, uranila je dvije minute! Zatrčavam se svom snagom ne bi li kroz otvorena vrata u učionicu stigao prije nje. Prebrzo klizeći na izlizanim džonovima papuča srušio sam kartu Hrvatske postavljenu kraj ploče i pao svom dužinom na nju. „Zbog takvih kao ti, Zlatko, Hrvatska se nikad neće podići na vlastite noge“, u hodu je zaključila profesorica zemljopisa dok sam, u licu crven od srama, pokušavao kartu vratiti u prvobitno stanje. Gdje li je sada taj dječak iz školskih klupa? Što mu je učinilo vrijeme,  leži li pokopan u grobu moje (po)odrasle verzije ili iz potaje i dalje vuče konce mojih postupaka? Prošlost se miješala sa sadašnjošću vječno osuđenoj da Sizifovski pokušava ne postati prošlost. Vrijeme je jedno dugo, predugo Sad i (za razliku od nas) što je novije ono je starije…

Bradati, polugoli golijat i dalje je, ničim ometan, požudno pumpao loptom o asfalt. Nije postojalo ništa osim te lopte, njegovih ruku i podloge s kojom lopta skokovito surađuje. Tapkao je po okrugloj narančastoj koži, prebacujući je iz jedne u drugu ruku. Bilo je neke divne ludosti u tim njegovim neobičnim pokretima. Ni u jednom trenutku nije pokušao šutirati po košu. Kao da je u promatranju i dodirivanju lopte koja se odbija od betona čučalo sve potrebno za život. Ako je ovo ludost onda sam doista zakinut svojom tzv. normalnošću, razmišljao sam dok sam ga promatrao u tom njegovom kavezu na otvorenom. Sinulo mi je da je i moj život zapravo kavez, katkad  hrđav i hladan, katkad zlatan i blagotvoran, ali i dalje – kavez, u kojem se, doduše, može veselo pjevati no nikad ne sasvim bez rešetkaste panorame koja služi kao zlosretni podsjetnik na pozadinsku prirodu stvari. Ipak, srećom, izostala je potreba da dodatno dramatiziram nad nečim što je većini već odavno jasno. Produžio sam dalje jer nisam želio da me razigrani div primijeti i da se zbog mene osjeća kao životinja u zoološkom vrtu. Ponio sam njegovu sliku sa sobom poput nenadano pronađene dragocjenosti…