Nikolu poznajem već duže vrijeme. Premda nikad nismo pripadali istoj (užoj) ekipi on je jedna od onih osoba za koje, kad ih sretneš, imaš osjećaj da ih oduvijek znaš i bude ti ugodno u njihovom
društvu, a da ni sam ne znaš zašto. Neki spiritualni krugovi možda bi to opisali kao kompatibilnost aura. Još do relativno nedavno nisam pojma imao da se Nikola bavi proučavanjem starih narodnih priča, legendi i mitova o kojima je već pisao u brojnim lokalnim medijima, a na tu temu povremeno i po školama drži predavanja učenicima. Kad mi se s time prvi put pohvalio, gdje drugdje nego navečer u Dobrom danu na već ne znamo ni sami kojoj po redu pivi, u više no dobrohotnoj zajebanciji prozvao sam ga velikogoričkim Dylan Dog-om – poznatim stripovskim detektivom čija su specijalnost paranormalne pojave.

Od svih gošći i gostiju ove moje kolumne ne sjećam se da sam ikada nekog toliko puta oblijetao i „gnjavio“ (znam da mu je drago zbog tog) kao što je slučaj s Nikolom. Nikada me nije odbio, ali ni dovoljno čvrsto zagrizao da bi nešto konkretnije od “mogli bismo jednom” iz toga proizašlo. Naočit mladić kakav jest (bez ikakvih gej konotacija molit ću) vjerojatno je navikao da zagrijane djevojke malo drži na ledu pa je taj princip, već po navici, odlučio primijeniti i na meni. Sve do ovog Božića kad sam iskoristio snagu kolektivnog blagdanskog duha koji ni njega nije ostavio ravnodušnim i koji mi je poslužio kao vjetar u leđa da ove njegove zanimljive priče i istraživanja porinem i u more svoje kolumne.

Dok mi pjesnički zaneseno opisuje mitski svijet moguta, coprnica, divljih lovaca, vila, bezglavih prilika, starog belog bora Smogora koji se vidio sa Sljemena i za kojeg se tajno govorkalo da je čuvar prirode i portal u drugu dimenziju, razmišljam kako je ono što danas zovemo mitovima – smatrajući ih nekim izmaštanim svijetom naših predaka koji su u nedostatku danas sveprisutnog paralelnog – virtualnog – svijeta, morali svojim izmišljotinama malko zasladiti jelo svakodnevice – možda ipak samo istina koja je tijekom stoljeća predaje izgubila na vjerodostojnosti jer njenim činjeničnim korijenima više nije (bilo) moguće ući u trag. Kako nam hmeljni nektar klizi niz ždrijela sve sam više njegovim pričanjem teleportiran u mistike divljeg šamanskog plesa, o prednostima onih čistog srca da čuju zov šume, plešu u kolu s vilama, pričaju sa životinjama, da im se pred nogama otkriju najbolje jagode i gljive – bez brige nismo se najeli ludih gljiva – al smo, žedni spoznaje, maznuli par piva…

…Dok pričamo o svim mogućim začudnim događajima (jedan od njih sam i sam opisao u priči – Turopoljski Dosjei x – vezanoj za viđenje željeznog vanzemaljca) obojica zaključujemo kako smo možda baš zbog modernog doba u kojem non stop zurimo u ekrane mobitela, tv-a i laptopa, postajući i sami dio te robotizacije, izgubili neka čula ili ogranke svijesti putem kojih se u drevnija vremena moglo svjedočiti dijelu realnosti koji se danas zove fantazijskim ili ti nerealnim. Je li svim tim duhovima šuma, vilama i kojekakvim drugim entitetima iz nepoznatih nam dimenzija više odgovarao stari, usporeniji svijet u kojem se nije sve moralo pretvarati u jeftinost spektakla da bi se okrstilo kao vrijedno pažnje, pa su bili raspoloženiji češće se ukazivati? Je li im priroda, jer najviše je primjera u ruralnim, a manje u urbanim sredinama, bila znatno ugodniji medij? Puno pitanja, a malo odgovora, no možda je baš to nužno za početak skidanja koprene s unutarnjeg oka koje je nekoć ovake pojave smatralo sastavnim dijelom svijeta, a ne tek pukim praznovjernim naklapanjima dokonih seoskih kumica koje su, uvečer uz vatru, nečime morale animirati svoje unuke kad se nisu dali potjerati u postelju.

Nikola tvrdi da čim odeš malo izvan Velike Gorice, na selo (premda nije li i Gorica selo koje se voli zvati gradom?), svatko stariji od 50 godina, kazivač – kako ih naziva, podijelit će s tobom neku od zanimljivih legendi svog kraja. Neke od priča su svakodnevnijeg sadržaja to jest u njih je, ajmo reći, na prvu lakše povjerovati, dok su druge znatno nevjerojatnije – što nužno ne znači i neistinite. Sjetite se samo koliki su ljudi ispred svojeg vremena kroz povijest bili čak i spaljivani na lomači jer su javno pokušali objaviti nešto na što svijet još nije bio spreman ili to nije išlo niz dlaku interesnim vladajućim krugovima. Već stoljeće poslije njihove su tvrdnje bile sasvim normalne i općeprihvaćene. Doduše, u slučaju ovih Nikolinih priča imam osjećaj da je svijet na njih bio spremniji u svojoj prošlosti.  Svaka mu čast što ne mari za to što bi neki ljudi mogli reći (primjerice proglasiti ga luckastim). Istraživački motiv Nikole nije nikakva glad za senzacijom, već želja da šareno bogatstvo domaće narodne predaje ne iščezne u zaborav, da nastavi golicati maštu i oplemenjuje nas, šireći istodobno naš identitet i horizonte vjerovanja u (ne)moguće. Valja istaći da Nikola više no željno iščekuje i vaše priče koje će s užitkom nadodati u svoju već priličnu kolekciju (nat)prirodnih fenomena.

Sve priče koje slijede preuzete su sa Nikoline facebook stranice – Stare narodne priče turopolja, Posavine, Pokuplja i Vukomeričkih gorica. Preporučam da ju posjetite i redovno pratite najnovije stare priče koje je od kazivača prikupio budni čuvar izgubljenog svijeta – Nikola Pejak…

…
Pozabavio bih se jednom temom koja je pravilo gotovo svih mojih kazivačica i kazivača,a  to su vile. Nisam nigdje zabilježio opis vila kao malih bića koje stanu na dlan već ih mogu svrstati u dvije kategorije. Prvo su žene ili mlade djevojke koje se pojavljuju u noći ili u zoru. Često su viđene na obalama potoka i rijeka kako se kupaju i pjevaju. Zatim dolaze ljudima u štale i pletu konjima grive ili to čak rade dok ljudi putuju kroz mračne šume ili ostavljaju konje na ispaši. U jednoj zabilježenoj priči obitelj ide na sajam na Pokupsko usred noći, a kada dođu u zoru na odredište vide da su konjima grive pomno isprepletene. Vile često jašu na konjima cijelu noć tako da su konji ujutro znojni i umorni. Jedna verzija govori kako se isprepletene grive konja ne smiju dirati dok druga verzija govori da takvo grlo ima višu cijenu na sajmu. Postoji i zabilježen slučaj žene koja dolazi u Pokupsko na sajam i pita mladu djevojku iz Buševca za jedno drvo kruške u selu. Kada djevojka odgovori potvrdno za lokaciju te kruške, žena odgovori da se uvijek rado sjeća kako se oko nje naplesala sa vilama dok je bila mlada. Prema jednom kazivanju čovjek vidi vile isključivo zato jer pazi da ispovijeda svoje grijehe i jer je čista srca. Postoji pojava na panjevima gdje se usred vlage i djelovanja mikroorganizama i plijesni čini da je vila obavila veliku nuždu, što je često narodu i danas jedino ‘racionalno objašnjenje’ – kažu da se vila ‘posrala’.
Druga verzija opisa vila se kod nas zove kuga. To je žena koja ima jednu ljudsku i jednu kozju ili kobilju nogu te donosi nesreću i nevrijeme. U jednoj priči glavni lik spava na štali i opaža vilu (kugu) koja se penje ljestvama gore. On se prestrašen sakriva u sijeno i kada legne na njega on je probada roglima i baca dolje te nakon toga vlada veliko nevrijeme i ujutro se vide dva otiska – ljudski i životinjski, jedan kraj drugoga.

…

Pošto je vrijeme karnevala odnosno fašnika, bilo bi zgodno da se osvrnem na neke priče koje sam zabilježio. Uz pregršt naših običaja vezanih uz blagdane, događaje poput vjenčanja i sprovoda, normalno je da se neki ponavljaju od kazivača do kazivača. Međutim, za neke nisam čuo ili narod više ne drži do njih. Tako sam na Posavini, u selu Obed kod Bukevja, zabilježio da se za fašnik posluživala u rolu pečena svinjska glava, a djeca bi na sebe oblačila stare krpe i obilazila selo od kuće do kuće. Jedan običaj me posebno zapanjio. Zabilježen je u Vukomeričkim goricama, u selu Donji Dragonožec, i također se vrši za vrijeme fašnika. Kada domaćica kuha šunku ili neko drugo meso, izlazi van iz kuće i baca tu vodu u dvorište izgovarajući kletvu koja brani od zmijskih ugriza.

…

Sljedeći događaj se zbio jednu zimu prije dvadesetak godina u selu Buševec. Čovjek, odrasli muškarac, izašao je iz kuće istresti stolnjak. U selu postoje i danas kanali za odvodnju te je došao do jednog od njih. Iznad jednog kanala, a ispod stupa za javnu rasvjetu, stajala je silueta osobe. Imao je obučenu crnu kukuljicu i nije joj se vidjelo lice. Čovjek je pozvao ukućane da vide tu osobu kod kanala, međutim, kada je okrenuo pogled nazad, zakukuljene prikaze više nije bilo. Naravno, ukućani su ga ismijali i „pošpotali“ jer je vani bilo ružno vrijeme.

Nekoliko dana kasnije, kada se snijeg počeo otapati, krenuo je naš junak biciklom na probu lokalnog folklornog društva. Kod nogometnog igrališta, ispod stupa, ponovno je stajala zakukuljena osoba. U tome trenutku odlučio je zaletjeti se biciklom na nju, ali kada joj se približio ta pojava je počela lebdjeti. Prestrašen, vidioc se okrenuo i počeo gaziti pedale koliko je god mogao. Svaki put kada bi se okrenuo, vidio je prikazu kako lebdi iznad ceste i ide za njim. Već kada je bio na izmaku snaga vidio je na ulici jedan bračni par koji su mu bili prijatelji. Došao je do njih i pao s bicikla u snijeg. Jedva je hvatao dah. Ti ljudi nisu ništa vidjeli, niti je naš odvažni biciklist pronašao ikakve stope u snijegu. Jedino su mu ti ljudi, da bi stvar bila gora, ironično dobacili: „Zgledaš kak da te sam vrag gonil!“ Zakukuljeni lik se nije više pojavljivao. Barem ne u Buševcu, ali to je neka druga priča.

…

Jeste li ikada čuli priče o divljim lovcima ili divljem lovu? Do sada sam zabilježio tri varijante kod svojih kazivača. Jedna je varijanta da su to ljudi toliko maleni da jašu na lisicama, imaju male pse i puške čije se pucanje čuje poput pucketanja prstiju. Druga varijanta je divlji lov gdje kazivači nisu ništa vidjeli nego su samo čuli u šumi veliku dernjavu, pucnjavu i lavež pasa, obično glasniju nego bilo koju “normalnu” skupinu lovaca. Treća, i najzanimljivija varijanta je kako postati divlji lovac i imati posebne moći kao što je pretvaranje životinjskog izmeta u životinju koja ga je proizvela. Dodirom kundaka puške na smrdljivu gomilu životinja bi bila materijalizirana i mogli biste je upucati na mjestu. Za takve sposobnosti bilo je potrebno kod vrača ili vještice sklopiti pakt sa đavlom i preživjeti test. Na mladu nedjelju trebalo je na raskrižju napraviti sa svojom puškom krug tzv. ris iz kojeg se ne smije micati i izdržati od zore do podneva sva zla koja bi dolazila na Vas…

…

Prije nego objavimo prvu priču želim da postanete svjesni nekih činjenica. Postoje određena “žarišta” ili “izvori” priča koje skupljamo i paranormalnih pojava jer se mnoge događaju u vremenu u kojem živimo. Neka od tih žarišta su Bermudski trokut u Atlantskom oceanu ili poluotok Istra kod nas u Hrvatskoj. Međutim, između Save i Kupe također postoje određene lokacije gdje su bila viđena razna bića, pojave ili susreti, uglavnom neugodni…Prvo žarište je kapelica Sv. Lovre na mjestu nekadašnjeg groblja u Velikoj Gorici. Slučajnost? Drugo žarište je šuma između Kušanca i Male Bune gdje smo direktno ili indirektno zabilježili kazivanja 7-8 ljudi koji priznaju svoja osobna viđenja neobjašnjivih pojava ili su prepričavali priče od svojih starih. Treće žarište je lokalitet Crvena zemlja, južno od sela Kravarsko na raskrižju koje vodi prema Donjem Hruševcu, Gornjem Hruševcu i Novom Brdu. Na tome mjestu je 1575. godine bila bitka između lokalnog stanovništva i plemstva protiv tursko-vlaške vosjke koja je unatoč pobjedi i obrani kraja od napada za posljedicu imala demografsko i gospodarsko pustošenje kraja. U tom sukobu sudjelovali su moji izravni pretci Godinići. Na tom mjestu kazivanja su uglavnom o ljudima bez glave i bijelim ženama. Četvrta lokacija koju smo uspjeli identificirati je gornji tok potoka Kravaršćice. Sve lokacije imaju zajedničku osobinu a to su teški zločini i masovna ubojstva što je izvrstan preduvjet za prodor zla. Ovu tezu nam je potvrdilo svećenstvo… Vidite koliko naš mali kraj ima lokacija gdje priče izviru? Zato se javite i zajedno s nama stavite svoj zavičaj na svjetsku kartu mističnog i bajkovitog…

…

Evo jedna priča koju sam zabilježio još prije dvije godine…

Čovjek je preminuo i čekao je ukop u mrtvačnici. Lijes je bio otvoren i položen na stolu. Čuvala su ga trojica prijatelja koji su kratili vrijeme kartajući, jer će sprovod biti idući dan. Naravno, našlo se i malo domaćeg vina da igra lakše ide. Kako su kartali u susjednoj prostoriji, vrata su bila otvorena i jedan je uvijek mogao vidjeti stol na kojem je bio lijes sa pokojnikom. Odjednom, prvi čovjek koji je gledao prema mrtvacu vidi kako mu se pomiču ruke. Nije vjerovao i nastavio je kartati, ali nakon nekog vremena ponovno vidi kako preminuli više nema sklopljene ruke nego ih drži na rubu lijesa. Skameni se od straha. Nije ništa htio govoriti svojim kolegama nego se napravi glup i kaže kako mora brzo doma, jer je zaboravio nahraniti blago. Preostala dvojica su ga čekala, ali se nije vratio. Nastavili su kartati i lagano pijuckati vinčeko. Poslije ponoći jedan od preostalih igrača je vidio kako mrtvac sada sjedi svome lijesu i promatra ih. Nije mogao vjerovati svojim očima, nego je samo rekao da je puno popio i mora na toalet. Izašao je van iz mrtvačnice tako brzo da je zaboravio uzeti kaput. Tako je od svih igrača karata ostao samo jedan. Nastavio je čekati i piti svoj gemišt okrenut leđima mrtvacu. Odjednom je čuo iza sebe škripu koraka. Misleći kako se njegov kolega vratio, okrenuo se i vidio pokojnika kako stoji iza njega i gleda ga. Nije znao što da napravi, a mrtvac mu samo kaže da se ne boji te da želi odigrati partiju karata. Čovjek ga naravno nije odbio, (ne možete odbiti mrtvaca kada ustane i priča sa vama

Ukoliko znate bilo kakve priče koje možete naći na ovoj stranici, povijesne lokacije, događaje, mistična bića i pojave, javite se da napravimo intervju. Prema mojoj posljednjoj procjeni, sada imam već preko 20 sati snimljenog materijala i 24 kazivača. Siguran sam da ima još mnogo materijala koji se treba snimiti i očuvati. Javite se, i laka Vam noć. I da, dok kartate pazite leđa

Objava FRIK IZ KVARTA Nikola Pejak – vrijedni sakupljač narodne predaje pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.