Srećom, nije to sinoć bio slučaj pa se u Alkaru, mjestu koje, čini mi se, još jedino u gradu drži konstantu dovođenja autorskih izvođača, okupila poprilična masa ljudi. Razveselilo me to i dok sam se pozdravljao sa svima koje poznajem (čitaj ekipa sa šanka) razmišljao sam kako je kritičnost na neki način i čin ljubavi jer bez osvješćivanja činjenice da Gorica vapi za više ovakvih večeri teško da će se išta po tom pitanju promijeniti. Pa svi su već navikli otići do Zagreba na svirku, čemu sad to dramljenje? Pa eto zato što mi je, a duboko sam uvjeren da u tom dojmu nisam usamljen, znatno veći gušt i ako baš hoćete – komfornije, prošetati s noge na nogu u toplo predproljetno večer i za par minuta naći se na poprištu delikatesnog muzičkog zbivanja, nego trošit vrijeme na pretumbavanje po busevima i tramvajima koja toliko dugo traju da uvijek postoji rizik predomišljanja od prvotne namjere. 

Što se tiče sinoćnjeg koncerta Dimitrija Dimitrijevića feat Sara Renar – bio je to pogodak u sridu – što je s obzirom na mjesto održavanja, vjerujem, više no prikladan izraz.
Odmah po ulasku u Alkar na test je stavljena moja sposobnost da u ultra zahtjevnoj situaciji s neizvjesnim ishodom zadržim mirnu glavu, ne paničarim i u stilu akcijskog junaka u posljednjem času spasim stvar. Naime, Sari i Dimitriju je na tonskoj usfalio još jedan produžni kabel. Hrabro i bez ustezanja, kao da takve epske pothvate i inače rutinski poduzimam, sjeo sam s Dimitrijom u njegov auto i otisnuo se u nepoznato u toj vječnoj muzičarskoj potrazi za još jednim produžnim…
…”Daj mi jednog Ricky Gerweissa”, naručujem pivo uz šatro dobru foru na koju se gazda Bara nasmijao jer ipak mu je i to posao – da se smije na loše fore mušterija.
“Nema, Lajo je popio zadnjeg”, reče.
“Eh taj Laić”, pomislih, “taj ti uvijek sve popije pred nosom.”
“Onda mi daj Plavušu, baš bi mi dobro došla jedna”.
“A kom ne bi”, doda, a ja se nasmijem jer mi to, srećom, nije u opisu posla.

Počinje gig. Naćulio sam uši i ostala čula no ubrzo zaključujem da njih 5 neće biti dovoljno da popratim svu spejsažu ovog vrlo umilnog i šećerno tajanstvenog glazbenog izričaja. Sve lebdi u brojnim efektima, ne samo Sarin synth već i Dimitrijeva akustara – što je prizor koji nije prečest pa je baš zato i dodatno zanimljiv, pače dojmljiv. Iskreno, još ko mali nisam kužio kak netko kraj sočnih kolača punih file može odabrati one suhlje. Filaj buraz filaj, a Dimitrije i Sara, uz povremenu pratnju Vedrana Peternela i Ivana Grobenskog baš filaju taj svoj muzički kolač da se sve cijedi iz njega. Oblizuje se i slini moje već spomenuto višečulno nepce. Ono što je kod ovakve muzike uvijek dodatno zanimljivo je da ti ona budi neka čula koja nisi ni znao da imaš.
Na momente ne uspijevam razaznati baš svaku riječ koju pjevaju (neke dionice preuzima i Sara Renar), ali nije to neki problem jer ono što razaznam govori puno u malo riječi, a za ono drugo naslućujem da je bilo vrijedno pokušaja dekodiranja. Magični pejzaži gitare i Sarinog syntha uranjaju nas u neki snoviti svijet u kojem opisane istine nekako lakše podnosimo i smješkamo im se iz neke sasvim druge dimenzije u koju su nas uspješno, instantno lansirali. Imao sam čitavo vrijeme vrlo ugodan osjećaj silaska vanzemaljca koji je poprimio ljudski oblik da nam bezbolnije saopći neke misli i emocije koje bi teže razumjeli i prihvatili da nam ih u nama prepoznatljivom obličju i formi odlučio saopćiti. I onda odjednom, Dimitriju se neodgodivo piša. Bio je to jedan gotovo performerski šok u kojem nas je, prekinuvši nit svoje spiritualne seanse, podsjetio na dualnost duha i tijela koje također ima svoje potrebe.

Tu dirigentsku palicu zvanu mikrofon preuzima Ivan Laić (u Alkaru popularni “Oli” – voditelj kvizova srijedom – uz to pjesnik, novinar, frontman i još štošta drugog) i uz Sarinu armosferičnu synth pratnju čita jednu Dimitrijevu šarmantno sarkastičnu prispodobu o psima iz grada Niša i njihovim budalastim vlasnicima. Valjda zato jer ova muzika nježno uzburkava duboke vode podsvijesti, podsjetila me ta priča na praprapradavni Štulićev stih: “Mozgovne vijuge šeću svoje pse”.
Prošlost nam se vraća, vraća se po svoje, stih nad kojim sam se baš onako dobrano zamislio pa nisam ni primijetio Grobenskog koji je uletio na električnoj gitari. Moram pohvaliti čovjeka, netko bi na njegovom mjestu konačno “dočekao svojih 5 minuta” pa bespoštedno nafrljio pojačalo da se malo i njega čuje no “Groba” je to učinio na vrlo suptilan način, čineći (potrebnu) razliku i davanjem dodatne glazure, ali nenametljivo – stil koji se savršeno uklopio u ipak prvenstveno, rekao bih, nježno-mističnu zvučnu sliku.
Dimitrije je poslije jedne pjesme pročitao vrlo kratku priču o nelagodi prilagođavanja svim tim civilizacijskim pravilima što su tu da čovjeku dušu udave pa se čovjek upita da li bi nas kraj te i takve civilizacije uveo u neku (konačno) civiliziraniju verziju postojanja.
Bilo kako bilo, Dimitrije Dimitrijević, Sara Renar i ekipa proveli su nas uspješno svojim muzičkim svemirom i možda je jedina zamjerčica s tog putovanja njegovo trajanje. Naime bilo je možda zeru prekratko. Ali dobro, nije to ni loš “trik”, ne dozvoliti zadovoljnim “mušterijama” da se najedu do sita kako bi na svako sljedeće spominjanje tvoje “hrane” reagirali slinećim sjećanjem na ne do kraja utaženu glad – ergo jedva će dočekati da ju ponovo zagrizu. 

P.M.S. (post Majsecov scriptum) (Alkar se u zadnje vrijeme definitivno nameće kao gorička meka za autorske izvođače) U nekim djelovima koncerta osjećao sam se poput vrtićke tete koja vaspituje povjerene joj mladunce. Povremeni žamor dežurnih žamornika bio je poput kišice meteora u dotad mirnom svemiru kojim sam bezbrižno plutao. Nisam ni znao da mogu biti tako autoritativan – moje je žestoko “Pssssst!” poput laserske zrake raznijelo iritantne meteorčiće u param parčad. 90% prisutnih uživalo je u ovoj spejs plovidbi baš poput mene. Doduše, par pametnjakovića, zadrtih old schoolera, očekivano nije baš bilo najodušljevenije slojevima modernog zvuka koji ne igra na mišiće, a bogami ni na prvu – što bi se reklo. Jeb.ga dečki – evoluirajte malo, nikad nije kasno – tako bar kažu…