Za razliku od nekih prethodnih spisateljskih gostiju ove moje kolimne Moniku osobno ne poznajem. No, od poznavanja je često važnije ono neko tiho i ne nužno na glas priopćeno prepoznavanje ili u ovom slučaju pobratimstvo/ posestrinstvo pjesnika u svemiru – da se malo poslužim parafraziranjem starog dobrog – ma što dobrog – najvećeg Tina Ujevića. Prošlog sam petka imao tu čast i zadovoljstvo da po drugi put nastupim na večeri poezije u kombinaciji s vrlo mladim i obećavajućim pjesnikinjama Monikom Petoš i Sarom Malić u goričkom klubu mladih – na meni možda i najljepšoj terasi u gradu sa divnim pogledom na meditativnu kombinaciju oblaka i vrhova obližnjih zgrada – osjećaj vrlo sličan onom kojeg imam dok slušam/čitam Monikine pjesme. Sara je već gostovala u ovom mom skromnom medijskom prostoru – a sad je definitivno došlo vrijeme da ga i Monika oplemeni. Koji sam ja sretnik – okružen samim mladim damama – i još tome pjesnikinjama! Moram priznati – osim samog gušta čitanja i slatkih izborničkih muka kojih 5 od 10 poslanih pjesama odabrati, pronašao sam i nemalo rasterećenje u tom što se ovaj tjedan bavim s nekim drugim, a ne sa samim sobom. Znam, netko će reći da se samim sobom bavimo i dok se bavimo drugima, ali dobro – pustimo sad psihologijske metafizike. Znam da je možda malo i neprikladno izdvajati jednu pjesmu nad ostalima, ali muzički rečeno – činjenica da bend ima veliki hit ne umanjuje vrijednost ostalih pjesama, a uz to povećava šansu da će znatiželjna publika potražiti i one manje poznate i eksponirane pjesme s albuma ili u ovom slučaju buduće zbirke pjesama. Meni je Monikin hit pjesma – “Sjećanje” i zato ju stavljam na prvo mjesto – kao lokomotivu koja će punom snagom za sobom povući čitavu kompoziciju vlaka. Neću više dužiti s uvodom kako bi više prostora ostalo za pjesme – dakle dobrodošli na ovu “poetsku terasu” s koje čarobnu sutonsku panoramu pružaju stihovi Monike Petoš…


SJEĆANJA

Sjećam se vremena kada smo se bili igrali na ulici.
Igrali gumi-gumi. Napucavali loptu. Pjevali pjesmice i brojali brojalice.
Kradom bismo bili uzimali maminu najbolju dekicu i na njoj jedni drugima šaptali tajne
u nekom začaranom krugu.

Sjećam se vremena kada su jedine slike koje smo
bili gledali bile naslikane bojom na platnu
ili one iz knjiga i stripova.
Po nekoliko puta promašene fotografije jer stari film nije poznavao photoshop,
a nije baš niti bio toliko milosrdan da bi dao drugu šansu.

Jedina stvarčica s tipkama koju bismo neprekidno bili držali u ruci bio je kalkulator,
i to samo onoliko koliko je trajalo pisanje domaće zadaće iz matematike.

Sjećam se vremena kada su crtići
bili stvarno crtani, i kada je najgori oblik
nasilja u njima bio toljaga po glavi ili da netko glavnog negativca zgnječi kao palačinku.

Sjećam se vremena kada smo za učiteljicu
mislili da je najpametnija osoba na svijetu.
Odmah poslije mame, naravno.

Sjećam se vremena dok nas još nisu
nadgledale videokamere. Gdjegod krenuli.

Sjećam se vremena u kojemu
ulična rasvjeta nije bila nimalo agresivna ni naporna.
Kada su reflektori bili postavljani samo oko stadiona.

Sjećam se vremena kada si nešto čekao
jako dugo i one sreće kada bi to konačno dobio.
Kako smo cijenili stvari kada nam nisu bile
nadohvat ruke. Dostupne bilokad i bilogdje.

Sjećam se vremena kada su roditelji bili roditelji,
a djeca djeca.

Sjećam se vremena kada nije bilo važno
što i koliko toga imaš, već
kakav si s loptom, koliko okreta možeš napraviti na penjalici i znaš li voziti bicikl bez pomoćnih kotača.

Sjećam se vremena dok su još posvuda
bile zelene livade.

Sjećam se vremena do smo još znali tko su ti ljudi koje su mama i tata zvali ‘susjedi’.

I kako susjeda mogu biti i teta Branka, i teta Tina,
a da mi nijedna od njih zapravo nije tetka (niti bilošto drugo u rodu).

Sjećam se vremena kada smo vjerovali
jedni drugima.

Sjećam se vremena kada se nismo svega toliko bojali.
Sjećam se vremena kada smo samo ‘bili’. I to je bilo dovoljno.

A ti?

Sjećaš li se?

IZGUBLJENE STVARI


 Sakupljala je djeliće sebe po sobi,


ponekad ih nije mogla sve pronaći.


Prčkala bi po stvarima,


pomaknula i najmanju sitnicu,


no oko što je htjela zaboraviti


više nije bilo dostupno.




Možda je tako i bolje.

 Možda čovjek ne treba nositi

baš sve sa sobom.


 Kada shvati da joj je dosta traženja,

ionako će izgraditi novu sebe.




MOST


 Gradili smo most.


Od priča, od sjećanja; uspomena nedavnih


i onih iz djetinjstva.




Gradili smo most.


Slagali naše želje i planove


u pravilne nizove


poput dasaka od drveta.




Gradili smo most.


Za ljepilo smo stavili


Povjerenje, Sigurnost, Odanost


i sve naše osjećaje.



Gradili smo most.


 A onda si ti jednoga dana odlučio


da ti to sve više nije potrebno.





ODŠUTJET ĆU TE




Odšutjet ću te.


Kao kazaljke sata


koje netom su se zaustavile u praznini.



Odšutjet ću te.


Kao jutro


nad snenim gradom koji polagano se budi.




Odšutjet ću te.


Kao dijete koje se upravo zaustavilo u posljednjem naletu plača.


Dok mu još suze niz obraze klize.




Odšutjet ću te.


A ti? Hoćeš li čuti?





SAVRŠEN DAN


Doći ćeš kući, skinuti sa sebe svu odjeću


i saprati sve brige toga dana.


Požurit ćeš k meni, u nadi da sam dostupna.


Stavit ćeš ruku na moje bedro, a ja ću


Opet pomisliti kako me voliš.


Iako više nisam dijete,


još uvijek vjerujem u bajke.


Možda sam cinična po pitanju ljubavi,


Ali još uvijek vjerujem da je ona jedini pravi odgovor.

Objava FRIK IZ KVARTA – Uživajte u poeziji Monike Petoš pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.