Prijava

Vaša prijava

U znak sjećanja: Franjo Cvetnić – Esperant (10. X. 1917. – 16. V. 2001.)

[]

Danas se navršava 20 godina otkada nas je napustio Franjo Cvetnić – Esperant; uzorni vjernik, ugledni mještanin, poduzetnik te dugogodišnji orguljaš i zborovođa. Bio je zasigurno jedna od najznačajnijih osoba društvenog, kulturnog i vjerskog života Mraclina. Rođen je 10. studenog 1917. godine u Mraclinu. Provesti djetinjstvo između dva rata zasigurno nije bilo lako; još kao dijete ostaje bez majke, a sa 17 godina i bez oca. Zajedno s mlađom sestrom, sam preuzima brigu o obitelji. No, to ga nije sputavalo da se bavi onime što voli od najranijeg djetinjstva, i što će obilježiti cijeli njegov život. Kao dječak sam je izrađivao instrumente od raznih materijala, a ljubav prema glazbi ispunila je njegov život. Zanimao se i učio jezik esperanto, stoga je cijelog života nosio “špicnamet” Esperant.

Crkveni pjevački zbor i Franjo Cvetnić Esperant 1936. godine.

1922. godine u Mraclinu se osniva prvi ženski pjevački zbor pod vodstvom učiteljice Marije Grandovec, što se smatra početkom kulturno-umjetničkog amaterizma u Mraclinu. Zbor se zvao „Vjenčić“, a u početku je pjevao prvenstveno za potrebe crkve. Prvi javni nastup imali su na posveti novog barjaka DVD-a Mraclin. Učitelji su često, osim što su se bavili obrazovnim radom, bili i glavni pokretači kulturnog života u Mraclinu. No, nakon nekoliko izmjena zborovođa te nakon odlaska dr. Drage Chloupeka koji je za vrijeme asanacije u Mraclinu, osim liječničkog posla, vodio i zbor, pojavio se problem zborovođe. Jedino pravo i trajno rješenje bilo je da zborovođa bude iz Mraclina.

HSPD “Kopač” 1939. godine

Srećom, član zbora bio je Franjo Cvetnić Esperant, zaljubljenik u glazbu i glazbeno nadaren. Njega je Lacko Galeković, turopoljski bilježnik, odveo u Zagreb do profesora Franje pl. Lučića koji je tada bio direktor glazbene škole Polihimnija. Upravo je Lučić želio svojim znanjem, poznanstvima i mogućnostima pomoći napretku glazbenog i kulturnog života u Turopolju i Mraclinu. U dogovoru sa sucima plemenite sučije Mraclin, plemenita sučija platila je troškove tečaja. Esperant je tečaj za orguljaša pohađao od 1934. do 1936. godine, a nakon toga je još sam financirao dvije godine svog školovanja. Koliko je to bila dobra odluka vidimo osjećajući njezine dalekosežne posljedice još i danas.

Franjo Cvetnić na školovanju za orguljaša. Stoji iznad Franje pl. Lučića, turopoljskog župana, ravnatelja i glazbenika

1936. godine, kao devetnaestogodišnjak, Franjo Cvetnić preuzima mjesto orguljaša i zborovođe u župnoj Crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini. Dugo godina nije bilo župnog zbora, stoga su svake nedjelje, a za blagdane i po više puta na dan, u župnu crkvu u Vukovinu dolazile mraclinske pjevačice s Esperantom.

S preuzimanjem službe orguljaša, glazbeno svestrano talentiran, aktivno se uključio u tada već razvijen društveni i kulturni život svog Mraclina; vodio je pjevačke zborove, ali i tamburaške i folklorne skupine s kojima je često nastupao diljem Hrvatske, ali i izvan nje (Italija, Srbija). Voditelj mješovitog pjevačkog zbora u folklornom društvu je do 1966. godine kada vođenje pjevačke i folklorne sekcije u Društvu preuzima njegov sin Vladimir Cvetnić Milek. Mješoviti zbor te godine prestaje s radom. Pod njegovim vodstvom pjevačka sekcija postizala je hvalevrijedne rezultate.

Svoj rad nastavio je u okviru Društva s tamburaškom sekcijom gdje je ostavio poseban trag kao voditelj i član tamburaškog sastava „Cicibani“ koji je obilježio živote generacija Mraclinaca. Na svim „balima“ i u KUD-u svirali su „Cicibani“. Oni su godinama bili stožer kulturno-umjetničkog, ali i zabavnog života Mraclina, a ostvarili su veliku popularnost u Turopolju te nastupili na prvoj Smotri folklora u Zagrebu 1966. godine. Njihov nastup u Babajinoj Brezi, a potom i u filmu Družba Pere Kvržice, bio je na određeni način kruna njihove glazbene i folklorne karijere.  Esperant je u Cicibanima svirao prvi prim, no znao je svirati sve tamburaške instrumente.

S posebnim je žarom i odanošću kroz punih šezdeset godina vršio službu orguljaša i zborovođe u župi Vukovina, kako u župnoj crkvi Majke Božje Vukovinske, tako i u kapeli svetog Vida u Mraclinu. Neprestano je gajio i obogaćivao vrlo sadržajni liturgijski repertoar, a najdraže su mu bile arije autora Ivana pl. Zajca te melodije njegovih učitelja Franje Dugana i Franje Lučića. Uvijek se s ponosom sjećao svog sviranja na „firmi“, na svetoj misi koju je tada služio nadbiskup bl. Alojzije Stepinac. Za više od pola stoljeća sviranja orgulja Bogu na slavu primio je diplomu – zahvalnicu od Svetog oca Ivana Pavla II. Sam je popravljao orgulje, nabavljao dijelove za njih s raznih strana svijeta. Kao orguljaš i zborovođa djeluje do 1997. godine, kada ga nasljeđuje njegov sin Vladimir.

Esperant je bio i obiteljski čovjek, brižni suprug gospođe Jane, otac kćerke Ivke i dvojice sinova – Nikole i Vladimira- koji su također godinama bili aktivni u društvenom, kulturnom i vjerskom životu Mraclina, a njihovu tradiciju nastavljaju i Nikolina djeca –Nikola, Ana i Josip te njihova djeca. Bio je i uspješan mraclinski poduzetnik, od 1968. godine pa do umirovljenja vodio je tvornicu za proizvodnju kvadra koju su nastavili njegovi sinovi, a danas s pogonom za proizvodnju dimnjaka upravlja njegov unuk Nikola. Tijekom cijelog života i materijalno je potpomagao rad crkve prilikom obnova, izgradnje novih kapelica, ali i podržavao brojne akcije u svom rodnom Mraclinu. Tako primjerice, sestra Anđela Lovreković u svojim Kronikama o Mraclinu navodi 1951. godinu i svečano otvorenje razglasne stanice u Mraclinu. Glavni nosilac svih radova oko nabavke i postavljanja razglasne stanice bio je Franjo Cvetnić Esperant.

Franjo Cvetnić Esperant je cijeli svoj život proveo uz pjesmu glazbu, pjesmu i svirku, služenje Bogu i Crkvi kroz službu orguljaša i zborovođe. Volio je svoju obitelj, crkvu, kulturu, društvo, a teško mu je bilo reći voli li više tamburu ili orgulje. Bio je pravi umjetnik, vođa, uvijek strog, ali pravedan – ističu brojni mještani i  njegovi učenici koji su ga imali prilike poznavati. Esperant je svojom osobnošću, jednostavnošću, radom i zalaganjem obilježio Mraclin dvadesetog stoljeća.

Na spomen imena Franje Cvetnića Esperanta, nitko ne može ostati ravnodušan. Kad netko cijeli život živi note, instrumente i vjeru, iza njega ostaje trag koji ni vrijeme ne može izbrisati. Esperantova upornost i odanost njegovoj životnoj misiji, u svakome od nas koji smo bili njegovi suvremenici, izaziva poštovanje i divljenje. Mraclinski “koroš” odiše njegovim pečatom koji je svojim milozvučnim taktovima utisnuo za generacije koje dolaze. U ime svih onih koji su imali čast pjevati “kak je on sviral” hvala mu od srca. Vjerujemo da je punopravni orguljaš i dirigent anđeoskim zborovima, jer on je to svojim životom i zaslužio. 

Bologna 1969. godine

Fotografije: obitelj Cvetnić – Esperantovi, KUD “Dučec”


IZBORI 2021 Otvorena birališta diljem zemlje

Podsjetnik na rok za dostavu Zahtjeva