Vani je već polako mirisalo na jesen. Zadnje plodove svojega rada vrijedni ljudi spremaju za dugu zimu pred njima. Mraclinskim dvorištima odzvanjaju zvuci banzeka. Tetec Vid i Malin djed Janko, pile drva. Boje jeseni prošarale su drveće, a jata lastavica okupljaju se i spremaju na dugi put.

Prekrasan sunčan dan, tog 1. rujna 1966. godine. Za Malu vrlo značajan. Prvi je dan škole. Sve je tu. Nova torba, knjige i bilježnice koje je mama zamotala u plavi pak-papir. Na svakoj naljepnica s imenom: Vesna Navračić – 1. razred. Tu su i nove, novcijate papuče i crna kuta sa bijelim gumbima. Još dan prije, torba je bila uredno složena i na stolcu čekala jutro da se krene.

Sve, baš sve, Mala će naučiti u školi. Do tada, nije ona imala vremena učiti pisati slova i brojke. Život je bio vani, po seoskim dvorištima, prašnjavim putevima i zelenim livadama koje su okruživale Mraclin.

Taj prvi dan škole bijaše za Malu poseban. Prvi i posljednji puta do škole išla je u pratnji mame. Već sutradan, Mala će morati sama. Školskim dvorištem odjekivala je vriska i smijeh, a oni stariji, već iskusni školarci, dočekali su prvašiće zadirkujući ih nazvavši ih “prdorepci”. Maloj se to baš i nije svidjelo, ali nije se ona previše zbog toga brinula. Bila je toliko uzbuđena i odjednom “velika” i sva važna, da je ništa nije moglo obeshrabriti.

Na ulazu u školsko dvorište dočekao ih je učitelj Franjo Jurdana. Mama ga je pozdravila i izmijenila nekoliko riječi s njim. Bio je on učitelj staroga kova, proćelav sa brkovima, nekako mrkog pogleda, u svoje doba i mamin učitelj. Mala se je, iako do tada hrabra i otvorena, ovaj puta stisnula uz mamu. Ni riječi prozborila nije! Pogled joj je kružio školskim dvorištem na kojem se je s lijeve strane, ispod stare lipe, nalazio bunar i sukašnica iza, koje je bilo veliko lijepo pokošeno i uređeno igralište. “Baš lijepo”, pomislila je Mala, “ima dovoljno prostora za igru”.

U učionici je prvašiće dočekala učiteljica Elizabeta Magdić. Prva slova i brojke Mala je naučila upravo od nje. Živjela je, baš kao i učitelj Jurdana, sa svojom obitelji u stanovima uz školu. Škola je imala samo dvije učionice, jednu u prizemlju, drugu na katu. U svakoj učionici bila su spojena po dva razreda, jer u školu se je išlo samo u jutro.

Taj prvi dan i nije trebalo knjiga. Bilo je to samo upoznavanje. Sklapana su prijateljstava koja traju još i danas, prijateljstva za cijeli život. I, iako kasnije život odvede svakoga njegovim putem, ta su prijateljstva trajna, a ti prijatelji su uvijek tu negdje. Mala i njezine prijateljice Branka Joskina, Lila Jerbekova, Melita Brkina i Vera Bojsova, još dan danas druže se i dijele životne tuge i radosti. Petorka je to za sva vremena!!!

Poslije tog 1. rujna 1966. ništa više nije bilo isto. Bezbrižnost male musave plave djevojčice ostala je zarobljena u prašnjavim putevima, grmovima punim kupina, zaspala je u čarobnim igrama jednog prelijepog djetinjstva.