Tekst i foto: Antonija Janković

(posveta mom dragom djedu Luki Kravaršćanu)

Otišao si mi. Zajedno skoro do zadnjeg trena, ali nisam se uspjela oprostiti od tebe… U dubini duše sam mislila, vratit će se on meni. Uvijek se vrati. Strog, namrgođen, ali kada daje ljubav onda znaš koliko si mu poseban. Voljela bih da ga ljudi pamte onakvog kakav je bio u mladosti, veseljak, uvijek za društvo, dotjeran, namirisan, da ga pamte kao gospodina, jer je to i bio. Purger koji je volio Mraclin i Dinamo više od svega. Veselile su ga sitnice, imao je mane, imao je vrline, ali je bio jednostavan čovjek. Njegova Dragica je zaista bila njegova draga, koliko god bio loš, toliko je bio i dobar. Ona je bila njegov anđeo koji ga je čuvao do zadnjeg. Nisu mogli jedno bez drugog. Svađe, mirenja, ali godine braka iza sebe. Eh, a kako će sad bakica moja. Bude, jaka je ona, prebrodit ćemo i ovo. 

Ovom objavom sam samo htjela izraziti sjećanje na svog djedicu, da ga se sjete njegovi prijatelji, poznanici, susjedi, kao dobrog čovjeka, prijatelja. Volio bi to. Volio si me, znam da jesi, na neki svoj način, ali jesi. Dugo me nisi zagrlio, ali taj dan jesi. Volim te djedice.. Sada si sa svojom braćom, a ja ću čuvati tvoju dragu. Počivaj u miru, Lukica moj.