Ususret stotoj obljetnici postojanja i djelovanja našeg kulturno umjetničkog društva, sve moguće generacije koje su utkale i najmanji djelić svog truda u postojanje Društva prisjećaju se pojedinih trenutaka s putovanja, probi i nastupa koji su ostali zapamćeni u tako živopisnoj i dugoj tradiciji folklora u našem selu. I dok nam se ta lijepa sjećanja vrzmaju po glavi, negdje se u podsvijesti pitamo što je uopće folklor i odakle ta ideja da se sva ta tradicija danas može vidjeti prostrta na sceni u obliku neke koreografije. 

            Riječ folklor dolazi od engleske riječi folklore, točnije od folk: narod, puk i lore: znanje, nauk i općenito se odnosi na narodno kulturno stvaralaštvo (materijalno i nematerijalno). Dakle, sve s predznakom folk označava nešto proizašlo iz naroda, odnosno neku narodnu tekovinu. A znamo što je narod; skupina ljudi istog ekonomskog, društvenog i političkog položaja, iste povijesti i kulture. Stoga sve što proizađe iz naroda nikako ne može biti jednolično, a kamoli isto. Ako to stavimo u kontekst folklora i tradicije Lijepe naše, posebice u segmentu narodnih običaja, narodnih nošnji, pjesama i plesova, lako možemo uočiti kako na tako malom prostoru jedne države sa četiri milijuna stanovnika postoji nevjerojatan dijapazon različitih običaja, nošnji i načina veseljenja koji se razlikuju ne samo od sela do sela nego i često među dijelovima istog sela, posebice ako se radi o većoj sredini. Usporedimo li nekoliko plesova koji su se nekada, a i danas u modernijim inačicama plesali u Mraclinu, možemo s lakoćom uvidjeti na koji je način narod funkcionirao; monumentalni dučec u kojem plesači skaču uvis ulažući nevjerojatnu snagu i želju da im ljetina naraste toliko koliko skoče odaje isprepletenost plesa i sustava vjerovanja. Elegantna turopoljska polka i lepršavi treći mraclinski drmeš bili su idealna prilika da naše prabake stanu do svoje simpatije i otplešu to najbolje što mogu kako bi bile primijećene. Turski marš, isključivo muški ples, kako elementima, tako i stilom odaje snažnu želju i nepokolebljivu odlučnost da se Turke otjera što dalje od naše plemenite ravnice. Ako zavirimo u škrinje i ormare naših baka, teško da ćemo moći bez razmišljanja reći koji je fertun najljepši i koja je poculica najljepše ukrašena, jer je ljepota veza i ukrasa ovisila o statusu, ali i individualnoj inspiraciji i spretnosti ruku svake pojedine žene koja je sama izrađivala svoju nošnju, stoga je svaka izvedena koreografija Turopolja ustvari mini revija neponovljivih unikata.

            U današnje vrijeme folklorna društva, pa tako i naš Dučec igraju višestruku ulogu putujućih plesnih ansambala, orkestara, muzeja i arhiva svekolike baštine koju ljubomorno čuvaju od zaborava i propadanja. A samo onaj koji poznaje i čuva svoju baštinu i običaje, može poštovati tuđu jer je svjestan vrijednosti onoga što i sam čuva i cijeni. Zato je od presudne važnosti u današnjem vremenu te vrijednosti od najranijih dana prenositi na naše najmlađe kako bi i oni jednog dana postali poklisari vlastite kulture i identiteta te kako bi postali ljudi koji poštuju i razumiju nešto što nije nužno i isključivo njihovo. Na nama je da ih usmjerimo i budemo im nesebična podrška u tome kako bi bili sigurni da će baština naših predaka nastaviti živjeti i u idućim naraštajima.

Tekst: Marija Cvetnić Hubak

Foto: Čubra Photography