….najljepše je đačko doba.

Mnogi se danas ne bi složili. Nije se nekad imalo razumijevanja za one slabijeg potencijala, kažnjavanje djece bilo je više pravilo nego iznimka i puno bi njih danas reklo da im je škola bila tlaka. Autor te parole je vjerojatno mislio na to da je u tim godinama jedino škola bila briga i to, shodno slatkorječivosti te izreke, slatka briga.

Danas sam pitala svoje unuke vesele li se novoj školskoj godini. Dobila sam “mledni” odgovor; pa veselimo. Nema tu ni malo euforije za stjecanjem znanja i okupljanjem školske ekipe. Da bi ih brže-bolje opravdala, uzela sam u obzir da se njih animira cijelo ljeto, a da su naša ljeta trajala beskonačno dugo i da smo se veselili školi barem radi društva. Ja sam obožavala miris novih knjiga i moja bi torba bila složena puno prije početka nastave, i to po veličini. Sve na “peglu”. 

Osobito sam se veselila petom razredu. Slušajući generaciju koja je bila u petom razredu kako spominju: Harapinku (oličenje žene sa stilom), Glagolićku (nasmijanu ženicu u plavoj kuti), Saksicu (damski šeširi i rukavice), Čubelica (odijelo s uskim nogavicama iz 60-ih), Juzbašica (odijelo i očinski maniri), Glavaša (putujuća stolica), Matašina (Bumbarov let i zelena kožna jakna) i druge nastavnike i profesore, divila sam im se kako su odrasli. To je bio drugi svijet, svijet odraslih. Kakva zabluda. Peti je razred bio velika prekretnica. Stara derutna škola, masne piroške, i saznanje da će sljedeća školska godina biti u novoj školi u izgradnji.

Unatoč velikoj promjeni, meni je taj prelazak bio stuba više prema svijetu “velikih”. Kakva besmislena žurba!  Da mi je đačko doba bilo lijepo – je. Ali da su mi pedeset plus ljepše – jesu. Ako je ono bilo vrijeme dokazivanja, ovo je sad vrijeme sumiranja.  Sljedeća školska godina bila je u novoj školi. Druga galaksija, ali o tome u nekoj drugoj priči.