Božićno doba uvijek je pozornica starih običaja što smo ih naučili od svojih baka i djedova. To je ovoga mjeseca bio povod i prigodnim tekstovima na našem portalu koji su naišli na topao prijem kod čitateljstva. Božić je u prvom – i nezaobilaznom dijelu – vjerski praznik, rođendan Spasitelja, ali kao i mnogi vjerski povodi pustio je jako korijenje kroz folklor i pučku predaju. No, neki od običaja, koji nam se danas čine starima gotovo kao i sama Radosna vijest, zapravo su – gledano u povijesnoj perspektivi – razmjerno novi. Jedan od njih je i kićenje bora koje je, kao njemački običaj, od sredine XIX. stoljeća i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj polako zamijenilo tradiciju kinča, vijenca od granja koji se vješao iznad stola. Ta stara tradicija tema je dvaju “podsjetnika” na koje vam skrećemo pozornost.

Prvi je izložba “Kinč nije kič” priređena u zagrebačkom Etnografskom muzeju autorskog tandema Danijela Križanec Beganović i Tea Rittig Šiško. “Obično se postavljao iznad stola ili u kutu sobe, pričvršćen o strop” – upućuju nas autorice – “Izrađivao se od prepletenih zimzelenih grana i drugog zelenila te ukrašavao nakitom izrađenim od šarenog papira, najčešće ružama i lancima, jabukama božićnicama, pozlaćenim ili posrebrenim orasima, ukrasima izrađenim od slame, svilenim bombonima i keksima – istim onima koji su se koristili za ukrašavanje božićnog drvca.” Izložbu možete obići do 7. siječnja, a možda nije na odmet za idući Advent uplanirati jednu radionicu na temu kinča? Na izložbu – i temu – veže se i razgovor što ga je VGdanas poveo s našim sugrađanom Nikolom Pejakom, kojega smo upoznali i na Dučecovim spelancijama. “U turopoljskim kućama nije se kitio bor već borovica” – objašnjava Pejak – “. Napravio bi se vijenac od granja i na njega bi se stavile grane borovice, a vijenac bi se postavio iznad stola. Bio je ukrašen bombonima, mašnicama i papirima.”

Doista, u ovo doba globalizirane jednoobraznosti, koja nastoji iskorijeniti sve tradicionalne i lokalne običaje, jedan od načina da zaštitimo svoje stare predaje jest da upoznamo one još starije – i još uvijek naše.