Taj 10. svibnja 1961. bio bi kao i svaki drugi dan u životu malog sela nadomak Zagreba, ali je ipak zapamćen u mojoj obitelji i bez fotografije, zapisa ili društvenih mreža – koje su bile daleka budućnost. Tog su dana deda Mijo Štuban i njegova mlađa kćer, moja mama – djevojka spremna za udaju, koja će ipak s tim pričekati još dvije godine – bili dežurni kravari na Obreži.

Krave su svaki dan išle na pašu, a svaka je obitelj čuvala krave onoliko dana koliko su krava imali. Moji su imali dvije krave, dakle dva dana su odrađivali šihtu. Njihov rajon je bil od Penezića do kraja Obreži.

Kad su se vraćali s paše, netko im je rekao da je “mrl japica” – Imbro Galeković, dedin tast, mamin deda i moj pradjed. Obično pamtimo trenutke gdje smo bili i što smo radili kad se dogodi nešto važno. Možemo si vjerno predočiti trenutak istine i zato je taj običan odlazak s kravama na pašu tog svibanjskog dana, ostao u memoriji jedne obitelji i mali dnevnik jednog običnog mraclinskog proljetnog dana.

I guske su išle na pašu. Ne znam zakaj vele – glupa ko guska – kad su se te guske same vraćale i cijelo jato je znalo gdje im je kućni broj. Tog se dana Perušine guske nisu vratile doma. Organizirana je potraga, ali guske su netragom nestale. Nije bilo dronova ni čipova i sav alat su bile oči i uši tragača, no na njihovoj uobičajenoj ruti nije ih bilo. Možda su ipak s razlogom guske sinonim za glupost jer one su pobjegle tamo otkuda obično bježe. Cijelo jato je otišlo na zatvorski teritorij (znamo da je u Mraclinu bio logor ili zatvor za neposlušne) i postale su državni neprijatelji, jer im je zakazao GPS ili možda iz čiste znatiželje.

Prvi sam mah mislila da će priča teći u smjeru kulinarstva, ali ne, guske su bile zatočene i bez otkupnine zvane kazna, nisu mogle na slobodu. Deda je kaznu platio, a guske su se sretno vratile doma. U ono poslije nisu bile upućene.

I svinje su išle na pašu. No, one su imale pravog čuvara – svinjara. I tu je logika bila jednostavna. Franc svinjar je živio kod svake obitelji onoliko dana koliko su svinja imali. Spavao je na sijenu, a jeo što su mu dali. Zajedno sa svinjama, doveo je i uši. Zarazio je cijelu Obrež. Baka je u onim naborima od “krilnice” pronašla koloniju ušiju. Tjedan dana je kuhala veš u loncu, a glave zalijevala petrolejom. Navodno je bilo učinkovito. Zamislimo kad su se žene skupile na društveni dogovor i češkale se ispod rupca spominjući, ne baš lijepim riječima, Franca svinjara. Francu to sve očito nije smetalo, jer legenda kaže da je on svoj rasadnik dijelio šakom i kapom. Ako vas sad svrbi tjeme, to je samo zato jer ste se previše uživili u priču. I samoj mi je tak. Bile su to kratke crtice iz mraclinske prošlosti i svakodnevice jedne obitelji.

Post Čreda, jato i krdo je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.