Sezona je hodočašća. Svi putevi vode u Mariju Bistricu. To je naša tradicija, zavjet i identitet. Nekad se na Bistru išlo na drvenim kolima i spavalo se na sjenicima dobrih ljudi. To je bio začetak rentanja nekretnina u vjerske svrhe. Nisam došla do podatka je li se konačište plaćalo, što vjerojatno je, ili je bilo pro bono. Nekako sam sigurnija da su Zagorci to ipak unovčili. 

Obreška su djeca svake godine išla na Mariju Bistricu. Da ne pomislite kako je to stvarno tako bilo i da su djeca bila turistički hodočasnici, njihova zamišljena Marija Bistrica je bila u Starom gaju. Stariji dečku su upregli kola, jednu kobilu ili konja, mame su im spekle suhe kolače i njihovo putovanje je moglo započeti. Cijeli dan su bili na Bistre, pjevali Marijanske pjesme i zajedno dijelili “brašno” koje su ponesli.

Na večer bi se vraćali puni dojmova. Sjeli bi kod raspela i ako je bilo blata, pucali su blato. Od blata bi napravili kuglicu, u njoj udubinu u koju su pljunuli i to bi onda bacali po podu. Navodno je pucalo kao iz pištolja. Vjerujem da je i do tehnike izrade municije kao i do samog blata.

Takvog blata već odavno nema. Ni većine aktera ove priče već odavno nema. Tek će se pokoja živa čitateljica prisjetiti tih dana čitajući ovaj tekst i u sebi pomisliti:; ova današnje deca nit’ se znaju igrati, niti organizirati. Njihovu dosadu popunjavaju roditelji, oduzimajući im mogućnost kreativnosti i uživanja u najbezbižnijem dijelu njihovih života. Kad je mojoj djeci bilo dosadno u šali bi im rekla: vrti palce ili kopaj nos. Nisam pratila koju su aktivnost odabrali.

Post Idemo na Bistru je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.