U ovoj je kući živjela Slatka Barica, jedinica kćer Kate i Lacka Štubana Musekovih. Nadimak Slatka, dobila je još u mladosti, jer je, kažu, bila prelijepa. Čak i u starosti, njezino, makar i izborano lice, krasile su neke crte koje su zarobile još poneki djelić te ljepote iz mladosti. Nikada se nije udavala i nije imala djece.

Bila je posebna, često nas je posjećivala i recitirala pjesme koje je pisala. Maloj je musavoj plavoj tada bila pomalo smiješna i čudna. Tek danas, kada ovako razmišljam, shvaćam kako je zapravo bila posebna. Pitam se, postoji li zapisana pokoja njezina pjesma, i je li netko negdje sačuvao te trenutke stanja njezine duše, življenja, trenutke njezinog viđenja svijeta. A pisala je o samoći, o ljubavi, jer tako je i živjela. I nije da nije imala udvarača. Kada sam je pitala zašto je ostala sama, odgovarala je kako je u mladosti bila izbirljiva, a godine su brzo prošle. Žalila je što nikada nije postala majka.

Puno je čitala, bila uvjerena kako reumu liječe ubodi pčela, a maloj je musavoj to bilo tako čudno, jer ona se uboda pčele bojala. Slatke Barice više nema, nema niti ove prelijepe drvene ljepotice. Na gruntu je velika zidanka novog vlasnika, no stoji prazna, života još nema u njoj. Ne znam sjeti li itko Slatke Barice. Ja joj posvećujem ovu malenu priču s ponosom, jer znam i osjećam da je negdje u srcu voljela ne samo malu musavu plavu djevojčicu, već i sve nas klince koji smo često znali zalutati u njeno dvorište!

Post Slatka Barica je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.