Još jedna stara kuća koja budi sjećanja na djetinjstvo je ova u kojoj se nekada nalazila velika krušna peć. Ostala je iz Mikinine zadruge, čija je glava bio moj pradjed Miko, po kojem se i zvala, a i moju obitelj još danas nazivaju Mikinini. Tada je ovdje živio djedov brat Franjo Mikinin sa sinom Matičem.

Ovdje se je jednom tjedno palila krušna peć i pekao se kukuruzni kruh za cijelu Mikininu obitelj. Teta Zora, teta Barič Pavčerka, teca Bara, Mamica Okujčica (tak smo zvali moju prabaku, rodom iz Okuja – ne baš pravu, jer ona je bila maćeha mojega djeda, ali smo je voljeli, a i ona nas, baš kao da je prava i rođena naša), teta Dorka, moje baka i mama, mjesile su kruh u velikom drvenom koritu. Znalo se tu ispeći i po desetak velikih hljebova kukuruznog kruha, koji je trajao cijeli tjedan do drugoga pečenja.

Sjećam se koliko je bilo veselja, smijeha, zabave uz taj obred miješenja kruha. Ponekada bi pala i pokoja pjesma. Mala musava plava veselila se ovom događanju i jedva je čekala mali kruščić koji se pekao za svako dijete iz naše zadruge, baš kao što se veselila kolinju, kada bi dobivali malu krvavicu.

Bijaše to doba zajedništva, vrijeme kada se sve radilo zajednički, od poljskih radova, berbi i svih događanja tijekom godine. Nije se imalo previše, ali je vladala sloga i zadovoljstvo među nama. Bilo je to vrijeme u kojem su vladale neke druge vrijednosti, bogatstvo koje je danas potpuno izgubilo sjaj!

Post Mikinina krušna peć je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.