Trudnice danas imaju puno više privilegija nego je to bilo nekad. U prošlim vremenima ni jednoj nije palo na pamet da slika svoj goli trbuh neposredno prije poroda. Bila bi to opća sablazan. I sami nazivi za trudnice su bili šaroliki: noseća je, drobasta je, bremenita je, trudna je, u blagoslovljenom stanju je i konačno – u drugom je stanju. Naravno da je u drugom stanju, nosi novi život. Unatoč tome nisu bile pošteđene, malo koja je čuvala trudnoću, radilo se do samog poroda, nije bilo UZV-a pa je spol bebe uvijek bil iznenađenjeee.

Moja sjećanja idu u rane sedamdesete kad je k nama došla okujska sneja u visokom stupnju trudnoće. Bila je bela u licu, bez ijedne kapi krvi. Znoj ju je oblijeval, žena samo da se ni porušala. Onda nam je ispričala da ide od zubara, pok. dr. Damira Šafara koji je bil zakon za stomatologiju tog vremena. Iz nekog razloga, a vjerojatno zbog rizika za nju i bebu, nije dobila anesteziju. Bila je izmučena i ja sam pomislila – nikad ja ne bum trudna, iako pojma nisam imala kak uopće dođe do trudnoće. Vjerovala sam u rode, neovisno o godišnjem dobu.

Dobro se sjećam kad se rodio moj brat. Spavala sam s mamom, tata je bil v Njemačke i kad se ona digla, ja sam se zbudila. Stavljala je neke stvari u torbu i rekla da ide u rodilište. Ako se dobro sjećam, vozio ju je pok. Pepa Katekin koji je prevezel puno trudnica i vjerojatno se naslušal jaukanja i “skučanja” sa zadnjeg sjedišta. Moj brat se rodio prilično brzo. Informativni centar je bil pri pok. tete Mire koja je imala telefon u ono vrijeme. U ostala kućanstva je došao petnaestak godina kasnije. Deda Marko je bil dežurni glasnogovornik o tijeku situacije na Sv. Duhu i kad je saznal da je dobil još jednog unuka, hitil je škrlak i skakal po njemu. Ja sam se od muke zaključala u kuhinju i protestirala jer sam bila uvjerena da bu deklica.  Dedi je dojadilo da ja tulim i morala sam otključati, ali sam odjurila brzinom svjetlosti, naravno da me ni vlovil.

Puno godina prije žene su rađale doma. Uz uvjete u kojima su živjele i babice koje su bile educirane za ono vrijeme, neke nisu preživjele. Obiteljima su ostale bebe koje nikad nisu upoznale svoje majke. I bebe su umirale. Na groblju u Vukovini ima još malih grobeka koji su svjedoci vremena kad se živjelo – Bog dao, Bog uzeo. Oni koji su preživjeli odrasli su u zdrave i marljive ljude i ostavili svoj trag u mraclinskoj povijesti. Nije bilo autizma, ADHD, asistenata u nastavi. Mi smo bili asistenti učenicima koji su slabije svladavali gradivo. To je bilo po zadatku. Svoje slobodno vrijeme se posvetilo onima sa manje znanja. Još mi zvoni: Katchen hat Geburstag. Ponovila sam ju bezbroj puta sa svojim školskim kolegama.

Žene i dalje rađaju, u boljim uvjetima a sve više djece ima razvojne probleme. Epidemija autizma galopira. Neću ulaziti u uzroke jer nije moje područje. Volim pročitati na portalu – rodila se deklica ili dečec. Mraclin neće ostati pust. Tradicija se aktivno prenosi iz generacije u generaciju. To je naš identitet i moramo ga njegovati, a ne se priklanjati svemu čime nas filaju. Fila je dobra samo u kolačima, inače prestajemo biti ono što jesmo – Turopolci, kak od zemle zbiti.

Post Rodilo se! je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.