Ratko Cvetnić je muškarac koji je okupirao naše misli posljednjih nekoliko večeri. Doslovno ne prođe nekoliko dana a da njegova skromnost, ali i inteligencija te ustrajnost u ostvarivanju onoga što si je moguće kao klinac odredio, ne poplavi turopoljski panteon slavnih. Ante Tomić ni ovom prilikom nije imao šanse. Onaj krivi Ante, jer pravi, to svi znamo, igra košarku u Barceloni. I mi imamo dva Ratka Cvetnića, oba su, da se razmemo, pravi muži!

Što je to u Ratku toliko intrigantno, a nije ništa drugačiji od mene koji tipkam sad i tebe koji čitaš!? Jeli to šarm kojem sam se naučio diviti u tim rijetkim trenucima kada razgovaramo i svih tih brzo odlazećih godina? Jeli to njegovo vječito skakanje u svijet sutrašnjice uprizoren kao da iz crno-bijelog zaskočimo u boju? Jeli to njegov desetominutni monolog, koji je za neke uvijek bio šamar realnosti koja im je utjerala strah u kosti, a za neke informacija koja im je na jedno uho ušla, a na drugo izašla, a za treće uzrok kolutanja očima? Mi smo ga uvijek znali (po)slušati. Čudna su ta pravila umjetnosti, književnosti na ovim prostorima. Ako si glumac ispod nekakve je časti glumiti u sapunicama; ako si spisatelj sve što napišeš uvijek je podložno kritikama tipa glavom bez obzira; ako si pjevač u usponu, da ne kažem pjevačica, nemaš alternative doli one s prizvucima folka na ljetnim terasama i buđenje onog najprimitivnijeg u pola tri ujutro… Kada pijevci zapopijevaju, a glava počne strašno boljeti.

S kulturom možemo konobariti, žandarati, možemo je negirati, ‘posvetiti joj pola vure’, dizati na pijedestal ili gurati je pod tepih svakodnevne jadikovke, možemo naučiti svašta pa i malo, doduše i ništa konkretno, danas možemo s razlogom napisati da je to nešto potpuno normalno. Guranje i jadikovanje. Iako, nismo stručnjaci koji s vremenom usavršavaju srodna društvena područja; ali zašto bi išta kod nas bilo jednostavno kad može komplicirano? A Ratko je Simple man. I zato ga svi vole. Zato što nije kompliciran.

Neka pisanja se događaju usput. Neka pak u kafićima ili u javnom prijevozu, neka na podu dok Page pokušava skočit na glavu pa shvati da to nije pametan potez… Nekome počeci počinju ponedjeljkom, nekome srijedom, a meni, kad sjednem i razmislim, naizgled počeci su nastavak zacrtanog, čak i ponekog cilja kojeg sam zaboravio. Misli naginju prema razmišljanju da je svaki početak zapravo nastavak vlastitog smisla. Čak i kad na trenutak mislimo da je sve oko nas besmisao. Čak i pisanje na podu, pored kauča. Pisanje je gušt, pisati je lijepo, ništa ne košta, zna biti i zanimljivo. I dok sve poskupljuje pisanje ne. Šteta.

Nemoguće je da na ovim prostorima ne igraš po nekim imaginarnim pravilima: upiši jedan fakultet, moraš ga završiti i raditi u struci, zaposliti se u jednoj firmi i krepati u njoj; cijeli život posvetiti jednom odabiru i jednom hobiju, ne riskirati previše i ne palamuditi da si „netko i nešto“. Zaboravi da ćeš upisati Akademiju sa završenom ekonomskom ili nekim „ne-tako-boemskim“ fakultetom, zaboravi da ćeš napisati i izdati knjigu samostalno, ili ju i prevesti pa pokušati na globalnom tržištu jer tko god izda samostalno knjigu je jadnik ili jadnica koja nema dovoljno umjetničkog duha da ju izdavačka kuća prepozna. Kad bude prepoznat/a onda će se pisati po medijima kako su oni „naši“, hrvati s velikim „H“.

Zaboravi da ćeš išta što nije po imaginarnom redu koji na ovim prostorima ni nema uporište, prosperitet niti ikakav dokaz da taj isti red funkcionira. U ovom trenutku sve napisano je ostalo u bliskoj prošlosti, ne tražimo se jer smo shvatili tko smo u suštini, bez nepotrebnog etiketiranja. A kada smo u deset i petnaest, a po ispijanju naše večernje kavice, susreli gospođu prijatelja Bambija kako odlazi preko ceste na putu ka doma, rekla nam je da je ukorila gospođu Kamenski. Mi, iako smo bili pri debeloj svijesti, prpošno smo je zapitali ‘zakaj’. Pa, rekla je Vlatka, niste čuli da je Mraclin na ‘Pola vure kulture’ nazvala periferijom? Uz malo sreće umrijet ćemo od dosade!!!

Svjetski dan knjige je 23.travnja. Knjiga je vrt prepun šarenog, mirisnog cvijeća. U tom vrtu svatko može pronaći cvijet i potražiti miris. Knjige su vrata na koja kucamo, ulazimo i tražimo odgovore, postavljamo pitanja i dolazimo do istine. Steven Gerard, liverpoolski najbolji svih vremena, napisao je uvodno u svojoj knjizi – prerežite mi vene i krvarit ću liverpoolski crveno. Ratko Cvetnić nam je knjigom ‘Blato u dvorištu’ poručio da ‘svaka knjiga ima svoju sudbinu; onakvu kako je čitatelj shvati’.