Na Novu godinu stižu dileme isprepletene drukčijim mislima nekih usputnih lica. Stiže grč, osmijeh i patina i rizik dok stavljamo kunu za baš tu pjesmu u aparatu iz kojeg pjeva tišina. Na Novu godinu ostajemo sami, iznevjereni i nijemi, ostajemo nepatvoreni i izborani svim tim danima kojima smo bezuspješno prkosili svih tih 364 puta. Ostajemo ispraznih vijuga, nedovršenih ciljeva i pokriveni pokidanim laticama nečega što smo namijenili onima do kojih nam je stalo. Ili smo samo mislili da je tako. Ne znam. Ili nije, svejedno je.

Na Novu godinu ostaju zaboravljene pahulje sakrivene na dalekim horizontima, vjetrovi koji nisu došli i problemi koji jesu. Ostaje jedna ruska priča, bačeni francuski reket i vječiti rukopis i okusi Torina. I ako me itko bude pitao gdje bih volio provesti 90 minuta, znate već… Na Novu godinu ostajemo bez ičega, ogoljele duše, nedosanjanih nastavaka epizoda koje nismo snimili i iskopanih ratnih sjekira protiv onih koji su mislili da ispravno misle. A nisu. Znam da nisu.

Na Novu godinu sjećam se onih trenutaka. Da, baš onih. Oni ostaju. Mirisnih jastučnica i prozirnih tkanina, topline sobe, gutljaja vina i zareza na palcu lijeve ruke. Sjećam se nizanja kilometara – što na kotačima što na prstima – i dana koji nisu donijeli kišu. A trebali su. Sjećam se praskozorja kada san nije dolazio, a neke čudne arije jesu. I letjele su negdje okolo, baš u trenutku kada sam pomislio ‘gdje su’. A zapravo, one uvijek stižu…

Na Novu godina iza sebe ostavljamo nešto za što smo mislili da je vrijedilo. A nije. Ostavljamo uzaludan trud, prijeke poglede, nevezanu kravatu i vezice na cipelama zapetljane prije kraja. Šum kotača, buku iz srca i sve to i baš tim redom. Ali polako, umjereno. Ostavljamo nemir na mjestima gdje nam nije bilo lijepo, i spokoj u predgrađu, na brijegu s kojeg se uvijek pruža baš odličan pogled. Na Novu godinu ostavljamo dio sebe. Ništa bolje nemamo za ostaviti.

Osmog dana siječnja rođeni su David Bowie, Elvis Presley, još ponetko i još mnogi drugi; i mraclinski Šnelfotograf. Na vidiku je još jedan predvečernji izlazak. Ako Bog da. Četiri s iste valne dužine, špil karata i ‘kaj nam, zapravo’ ostaje doli ovih sitnih radosti’. Uvijek je i nikad nije pravo vrijeme, pa zato – Tanti auguri, caro Vito! Čuvaj ljude koji ču(va)ju tvoju tugu, sa srećom je lako, na nju se zakače svi.