Danas je četvrti veljače, imam osjećaj kao da je Nova godina bila jučer, a kao da se u ovih trideset dana uvukla još pokoja. Udara nas entuzijazam prvog dana u tjednu, dogovaramo se sami sa sobom i dok vozimo slušamo cigansku ‘Lažem sebe da mogu bez tebe’. Nitko poput njih neće riješiti sve probleme. Tako oslobađajuće. Tako zastrašujuće.

Ponedjeljkom uobičavam početi kolumnu. Nakon ‘tri muškarca Melite Žganjer’ vrijeme je za jednu ženu. Koju? Znate već, ako baš ona neće biti prva bude im žal (srce moje dijeli se na pre i posle nje), ako baš ona ne bude pitana – a znamo da one vole biti pitane – ne bu nikak dobro. Za prvu mora biti neka solidna, možda ju druga nadmaši. Zato sam opet pital, bi rekel Presvetli – to volim čuti, glas naroda! Nevjerojatno je koliko u tim ‘Gruntovčanima’ ima antologijskih rečenica, nevjerojatno!

Jasna Čunović, reče taj glas. Glas naroda. More, rečem ja. Naprve sam se nekak dočepal broja, na prvo zvanje tišina, pa je Jasna nazvala i kad sam joj objasnio o čemu je riječ prvo je pitala o kriterijima. Da parafraziram Konfucija ‘kriteriji se nalaze u svemu, treba ih samo znati izdvojiti’.

1 – Navodno ne spadaš ili ne pripadaš – poput recimo mene – samo jednom društvu u Mraclinu, makar bi se htjela upisati i u Nogometni klub kao podupirajući član. Koja ti je udruga posebno ‘pri srcu’, iako znam da je teško reći samo jednu? Prijatelji i prijateljstvo su vrlo bitna stvar; možda nisu uvijek pored tebe, možda imaju svoje probleme, ali uvijek znaš da su tu negdje i da na njih možeš računati. Oni svi su tu, u tim udrugama…

Jasna: ‘Rođena sam u obitelji čiji su članovi oduvijek bili uključeni u društveni život Mraclina. Moj otac je dugi niz godina pjevao u zboru pod vodstvom pokojnog Franje Cvetnića Esperanta, a djedovi su bili članovi DVD-a Mraclin. Valjda sam i ja od njih to naslijedila. Već kao dijete bila sam član KUD-a ‘Dučec’ i oduvijek sam voljela pjesmu i ples. Veselila su me obiteljska druženja, jer se često pjevalo i plesalo, a interesantne su mi bile i vatrogasne zabave na koje nisam smjela ići. Mama me nije pustila, jer su to bile svečane zabave, dolazili su vatrogasci sa svojim gospođama. Djeci tu nije bilo mejsto, a ja sam uvijek ‘roždila k’o vol’, ali sam ipak ostala doma. 1976.godine postala sam član OOSSO Mraclin, bila sam zapisničar. Kasnije sam bila i predsjednica, a u sklopu omladinske organizacije imali smo i foto sekciju, laboratorij za razvijanje slika i našeg mraclinskog fotografa Julija Štubana, koji je bio na čelu foto sekcije. On je ovjekovječio mnoga događanja u Mraclinu, razne proslave, radne akcije koje su organizirali omladinci, zatim svadbe, krstitke i druge prigode. Stanovito sam vrijeme, ne sjećam se točno godine, bila i predsjednica Ferijalnog saveza. 1976.godine, a na prijedlog pokojnog rođaka i susjeda Dragutina Cvetnića Franeka učlanila sam se u DVD Mraclin. Bilo je to jedne nedjelje kad smo išli s nedjeljne mise. Veli meni Franek: ,Čuj Jasna, bumo osnovali još jednu žensku ekipu i ti buš komandir, skupi dekle’. Na tren sam zastala, a on me upital: ‘Vučem je problem, naredi kak sam ti rekel i gotovo’, Odmah sam postupila po naređenju.

Dekle su bile presretne, krenule smo s vježbanjem pod vodstvom Mileka, a moj prvi predsjednik je bil Vid Crnić. Bio je autoritativan, nenametljiv, taktičan i poučan. Nikad neću zaboraviti njegove riječi, posebno kad su se spremala događanja vezana uz obljetnice, naše knajpe, znal’ je reći – APELIRAM NA VAŠU SVIJEST, moramo to odraditi na najbolji mogući način da ne brukamo društvo i naše mjesto. Nije mi nikada bio problem odraditi zadane zadatke možda i iz razlgoa jer me je mama naučila na gdje god da jesam ne smijem biti na štetu, i ne smijem gledati svoju osobnu korist, već treba raditi na dobrobit svih. Gospodina Crnića sam zapamtila i po tomu što su svi članovi za njega bili jednaki. Nije bilo podjela. Kasnije sam ušla i u Upravni odbor DVD-a, a kako nigdje nisam gledala osobnu korist došla sam i u Savjet Mjesne zajednice Mraclin, mislim da je naziv bio baš takav. Tu sam bila zapisničar i blagajnik, a moram naglasiti da je blagajna uvijek štimala’.

2 – Mraclin se diči i činjenicom da ima dosta žena u politici, što u drugim sredinama i nije slučaj. U kojoj mjeri imaš mogućnost nešto mijenjati ili nečim doprinijeti, a u kojoj mjeri nisi zadovoljna – da kažemo nogometnim žargonom – situacijom na terenu i formacijom u kojoj postava igra? Čovjek često mora mijenjati mišljenje da bi se složio s mišljenjem svoje stranke. Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas?

Jasna: ‘Kao što sam već  naznačila u društveno-političkom radu našeg mjesta sudjelujem dugi niz godina. Nisam rođena da kliman glavom i da šutim,  da prihvaćam sve što mi se servira. Vidim da to nije dobro, a što je još gore ti koji mi serviraju to isto vide, ali se ponašaju kao da ne vide.

U doba socijalizma aktivno sam djelovala u MZ, savjesno obavljala sve zadatke, ali ni tad se nisam pokoravala. Završila sam i političku školu koja je bila organizirana u sklopu omladinske organizacije u trajanju od 15 dana.  Naravno da je bilo nagovaranja za učlanjenje u SK. Međutim, rekla sam da sam vjernik i da idem u crkvu, te da su komunisti mog djeda strpali u logor – po bakinom pričanju bio je u Lepoglavi i Smederevskoj Palanki – samo zato što je bio domoljub. Mnogi su mraclinski muži završili po raznim jamama, te da im se ni za kosti ne zna, naravno iz istog razloga. Također sam ondašnjem drugu rekla da su se mnogi učlanili u SK radi osobne koristi, prvenstveno radi zaposlenja i raznih drugih privilegija, jer kod mnogih nisu bili u pitanju ideali. Drug je tad zastao na teren, a moji Mraclinci su blijedo gledali. Sjećam se da sam drugu rekla da ću  se ja zaposliti i bez ulaska u partiju, a ne kao neki koji su svoju vjeru odbacili radi položaja, a  ionako su se potajno vjenčali u crkvi. Drug nije imao ništa za dodati. Valjda je shvatio da sam u pravu, a možda je i on bio jedan od onih kojemu je  stalo do ugleda, a ne do ideala.

Član sam HDZ-a dugi niz godina. Posložilo se da je HDZ-u ukazano povjerenje na državnoj, gradskoj (mislim na grad Velika Gorica) i mjesnoj razini, ali za razvoj našeg mjesta to ništa ne znači. Mislim isključivo na KAPITALNE PROJEKTE.  2009. godine kad sam dobila povjerenje od svojih mještana i ušla sam u Vijeće MO Mraclin i tad sam bila tajnica MO, često sam naišla na neugodna pitanja u stilu: Kaj se i ti namjeravaš negdje „ugnijezditi u gradu, kaj te se oče polažaja? “Kak ljudima objasniti da to nije moj cilj. Mislila sam vrijeme će pokazati svoje i nije me to previše diralo. Neki su itekako iskoristili trenutak. Nadalje spočitavalo mi se: Ti si HDZ-ovka, nadamo se da budete ispunili predizborna obećanja i da se bude krenulo sa izradom kanalizacijske mreže u Mraclinu.

U prvi trenutak netko vjeruje ljudima. Izgledalo je da od kanalizacije nešto i bude, čak je te  2009. godine bilo slikanje  i službeno otvorenje radova. Da se ne prisjećam tih godina, razrovali su dio sela i tako ostavili mislim više od godinu dana. Ljudi koji žive uz cestu gutali su prašinu, to je bilo (pre)strašno. Čak nisu ni polijevali sa cisternama da se malo ublaži. Kad je padala kiša bilo je blato, prizor kak je Mraclin izgledaj gotovo prije 100 godina, dok se nisu iz Škole narodnog zdravlja A. Štampar pobrinuli oko asanacije sela uz financijsku potporu Rockfellera. Izvođači radova koji su odabrani putem javne nabave, često su se mijenjali jer su firme propadale. To ne bi na znala da nisam pitala ispred Vijeća MO Mraclin, što  mi je rekao poslovođa firme koja je bila iz Varaždina. To je sve rezultiralo lošom kvalitetom napravljenih radova. Ubrzo je dolazilo do puknuća položenih cijevi, cesta je neravna. U vodu je bečeno više milijuna kuna, uzalud, u nekoj budućnosti sve će se morati raditi ispočetka. Uzalud Vam trud svirači. Od obećanja ništa. Godina za godinom, tako već devet godina. Kako stvari stoje od kanalizacijske mreže u dogledno vrijeme nažalost ništa. U trenucima kad imam psihološki monolog, odnosno kad razgovaram sama sa sobom i to je moguće pitam se kud ide ovaj svijet. Zašto pusta obećanja ili odmahivanju rukom, za to je navodno netko drugi kriv, to nisam ja. Iz svega toga proizlazi da mnogi vole vlast, ali zaboravljaju na obaveze. Nažalost, ja kao individua ne mogu okrenuti svijet, ali ne podržavam bezakonje, mito, korupciju, financijske malverzacije i ne bojim se nikoga. Sve što sam napisala stojim iza toga.  Svi mi ćemo jednog dana doći pred LICE PRAVDE, možda praznih ruku’.

3 – Majka si troje sjajne djece, u kojoj si mjeri zadovoljna perspektivama koje im se nude u daljnjem životu? Postoje li te perspektive u našem Mraclinu i u našoj Velikoj Gorici, trebamo li više ‘glancati’ postojeće stanje ili napokon istinski prionuti poslu? Abraham Lincoln je jednom rekao – ‘Hodam polako, ali nikad unatrag’; meni se čini da kod nas ima svega toga.

Jasna: ‘Zaista sam ponosna majka troje djece, kćeri nekom srećom rade, sin studira. Mogu reći da nam ništa ne fali, nismo zahtjevni i nemamo velite apetite. Sretna sam zbog takve obiteljske situacije. Na pitanje kakva je perspektiva mladih naraštaja pred kojima je život  reći ću da je krajnje vrijeme da se svi uozbiljimo. Ne smijemo davati pusta obećanja za koja smo sigurno da ih ne možemo ispuniti. Treba smanjiti apetit,  jer nakon toga slijedi rigorozna dijeta što je ponekad jako bolno i teško. Kranje vrijeme je da izbacimo egoizam i prihvatimo se ozbiljnog posla. Situacija je krajnje zabrinjavajuća i alarmantna. Svi imamo ambicija što je posve i normalno. Polazim od sebe. Uvijek sam prije nego što sam prihvatila neku odgovornost dobro razmislila jesam li kompetentna, imam li dovoljno potencijala da kvalitetno obavim taj posao. Ukoliko sam uvidjela da nisam za to, posao su odradili oni koji su to znali kvalitetno odraditi na dobrobit sviju.
Nadalje, osvrnut ću se i na kontinuirani odlazak mladih obrazovanih ljudi van granica lijepe naše, ako se nastavi takav trend tko će ostati? Neprihvatljivo je isto tako da u 21. stoljeću ljudi umiru od gladi, da kopaju po smeću nebi li  našli komad nečijeg viška.
Zapitajmo se svi nad sobom, svojim postupcima, kakvi smo mi to ljudi? S koliko žlica istovremeno jedemo, na koliko stolica  istovremeno sjedimo? Možda smo mi baš krojači nečijih sudbina i kvalitete življenja.  Svi mi možemo, svatko u svojoj domeni utjecati na boljitak i prosperitet, ali moramo odlučiti da to želimo.

4 – Glas naroda će reći da tvoj glas i tvoje pjevanje daju poseban tonalitet i posebnu kakvoću. Ponekad mi je čudno da je naš crkveni zbor negdje putem zagubio onaj status kojeg je imao, u Župi, a ne samo u mjestu. Čini li se išta da se stanje promijeni i da bude bolji?

Jasna: , Moje pjevanje je počelo u crkvi uz potporu moje sestrične Ankice Cvetnić sada sr. Ilijana Terezija, priorica  u Karmelu Brezovica. Tekstove crkvenih pjesama pisala je na papir i mi smo pjevale. Kad sam bila starija išla sam na kor i usavršavala pjevanje slušajući vrsne pjevačice pod stručnim vodstvom nažalost pokojnog gospodina Franje Cvetnića Esperanta. Naravno, moje mjesto je bilo u zadnjem redu da ih ne ometam svojim neznanjem. Mraclinski zbor je paralelno pjevao i na misama u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini dugi niz godina.
Više se ne sjećam od koje je godine mraclinski zbor ne pjeva u župnoj crkvi. Osnovan je  novizbor sv. Cecilija koji vrlo kvalitetno vodi gospodin Branko Puceković.Budući da je za pjevanje  bilo zainteresirano dosta mladih djevojaka naš sadašnji orguljašgospodin Vlado Cvetnić Milek odlučio se za osnivanje u ono vrijeme mladog zbora.Mi više nismo tako mlade ali još uvijek  svake nedjelje pjevamo u mraclinskoj crkvi  čije je zaštitnik sv. Vid.
Naš crkveni zbor je zaista izgubio status kojeg je nekad imao, iz razloga što nas je brojčano malo, nekad više nekad manje. Probe imamo 3-4 puta godišnje  i to pred vidovsko proščenje, Advent, Korizmu i Gospu Karmelsku. Svatko tko ima volje, želje i bar malo sluha može slobodno doći i svake nedjelje pjesmom slaviti Boga, jer sam čula od sestrične da je pjevanje crkvenih pjesama  više od molitve jer tada misli manje vrludaju tamo gdje ne trebaju, ali to ne znači da ne treba i moliti.  Zato ja pjevam’.

5 – Za kraj – podvlačenje crte. Povlačenje na rezervne položaje, jer, kažu mnogi da su pitanja petkom suviše ozbiljna. Kada im odgovorim da su takva i vremena odgovore mi da to ne treba potencirati. Slažem se. Za kraj – poruka, a da nije ozbiljna, malo vedrine, malo topline, tebi toga barem ne nedostaje.

Jasna; ‘Podvlačenje crte, može. U aktivnom radu mjesta imala sam jednu pauzu, dok su djeca još bila mala. Kasnije se opet uključujem, tako sam se upisala u HDZ, što mi sad vrlo često spočitavaju. Bez obzira, LIJEVO NIKAD. Mislim da će svatko prije ili kasnije odgovarati za svoja djela i nedjela. U KUD-u ‘Dučec’ sam u vokalnoj skupini i u Nadzornom odboru. 2009.godine postajem član Vijeća MO Mraclin, gdje sam obnašala dužnost tajnice (4 godine), a član Vijeća sam i danas. 2017.godine osnovano je Društvo žena Anđela Lovreković, gdje sam član UO-a. S pravom se svatko može zapitati: jel’ ta žena kaj dela, u kakvom je redu ili neredu njezina hiža. Još uvijek sam u radnom odnosu. Jedan sam od osnivača i suvlasnika firme u kojoj radim. Imam vrt koji obožavam, veliku okućnicu i puno hortikulture i cvijeća što me relaksira nakon napornog dana. Uz to imam troje odrasle djece, oni su naučeni na rad i red. Moram priznati da mi je žao što nisam mogla roditi još barem jedno dijete ili možda dvoje, smatram da bi za sve bilo mjesta. Uz to imam muža u invalidskim kolicima.

Na kraju, odgovor na pitanje koja mi je udruga pri srcu. SVE. Svaka od njih ima posebno mjesto u mom srcu. U njima sam provela bezbroj lijepih trenutaka. Bilo je puno druženja, putovanja, stekla sam i nova poznanstva. I dan danas su mi ostale mamine riječi: gdje god da jesi, nemoj biti na teret i ne gledaj svoju osobnu korist, već radi za dobrobit svih. Mislim da sam takva i ostala’.

Poruka za kraj?: ‘Život je pun iznenađenja, jako je nepredvidiv, ne zna se ni gdje ni kad. Polako se naslućuje dolazak proljeća, buđenje prirode, rađanje novog života. Probudimo se, okrenimo oko sebe, otvorimo oči. Stvarajmo svijet gdje će vladati sreća, zadovoljstvo, ljubav i veselje. Budimo jedni drugima radost, uljepšajmo život jedni drugima, jer će prebrzo proći. Reprize nema’.